Dino Mustafić je za svoju najnoviju predstavu „Ko živ, ko mrtav” naručio tekstove trojice pisaca – Svetislava Basare iz Srbije, Mata Matišića iz Hrvatske i Hrista Bojčeva iz Bugarske
Dino Mustafić (Foto D. Ćirkov)
„Ko živ, ko mrtav” je česta poskočica u našem jeziku, ima fatalistički prizvuk koji se odomaćio kao oznaka mentaliteta Južnih Slavena. Naslov je i odraz naše stvarnosti, između života i smrti živimo nemjerljivu jedinicu vremena kojeg u ovoj predstavi na duhovito-gorak način propitujemo… – kaže reditelj Dino Mustafić koji je upravo potpisao svoju novu predstavu „Ko živ, ko mrtav” za koju je naručio tekstove od tri pisca, hrvatskog, bugarskog i srpskog. Mate Matišić zastupljen je sa tekstovima „Ne kopaj po groblju, molim te” i „General”, Hristo Bojčev sa „Zadušnicama” i Svetislav Basara sa djelom „Martovske ide”. Premijera je večeras na sceni Satiričkog kazališta „Kerempuh” u Zagrebu čime će ujedno biti otvoreni ovogodišnji, 39. Dani satire Fadila Hadžića. Dramaturg predstave je Željka Udovičić Pleština, a u glumačkoj ekipi su: Nikša Butijer, Branka Trlin, Tarik Filipović, Filip Detelić, Hrvoje Kečkeš i drugi.
– To su pisci koje čitam, volim i cenim, u čijem daru uživam. Njihov literarni svet vešto balansira između mogućeg i irealnog, karikaturalno izobličava stvarnost, ali se u tim obrisima mogu prepoznati društvene devijacije. Riječ je deformitetima koji su svojevrsni apokaliptični post skriptum „balkanske tranzicije”, sa svim posleratnim tragovima, između sna i jave, bolesti i zdravlja, stvarnosti i iluzije, bolnih i gorućih pitanja naše savremenosti. Odlikuje ih britak humor, majstorski dijalog, sjajni karakteri, urnebesne situacije koje ruše sve društvene tabue i dovode u sumnju autoritete – kaže Mustafić i dodaje – duhovito i poetično, ali bez uvijanja, oporo razotkrivamo bolesti društva, bavimo se našim malim egzistencijama koje jedu „velike i važne” istorijske teme. Jesmo li živi ili smo davno podlegli, ko je bolesni član društva i da li uopšte ima zdravih među nama, gdje smo se zaglibili između prošlosti i budućnosti, ima li nam spasa? Nemamo ambiciju da nudimo rješenja, niti da dajemo definitivne istine, ali ćemo stvoriti teatarsku nadstvarnost kao prostor dijaloga između ovih scenskih dramoleta, u kojem se mnogi motivi prepliću, a likovi iako različiti daju šlagvort za razmišljanje o „malim ljudima” koji su postali žrtve utilitarnih političkih motiva na Balkanu.
Iz predstave „Ko živ, ko mrtav” (Fotodokumentacija Satiričkog kazališta „Kerempuh”)
A zašto je između srpskih autora odabrao baš da naruči tekst od Svetislava Basare, Mustafić nam je odgovorio:
– Basara je za mene živi klasik, podario nam je za ovu predstavu dramaturški kroki svog hit romana „Mein Kampf”. Crnohumorna parabola o bolnici kao slika društva u malom, čiji nas junaci vode kroz sve tragikomične paradokse naših života. Mnogi su slegali ramenima kada nas je Basarina književnost opominjala da je istorijska jednačina krvava i glupa, radikalna i besmislena, njegova priča secira svijet primitivnih umova koji su kontaminirali naše društvo.
Istražujemo, kaže nas sagovornik, turobni svet haosa i intenzivnih emocija koji živimo, pokušavamo pronaći smisao u životu koji neminovno vodi neizbežnoj katastrofi.
– Treba srušiti nametnute „državne vrednosti”. Zagrebačka publika će potražiti to oslobađanje u smehu sumnje. To je onda izvorna satira.
Nažalost u našim društvima se još uvijek na prošlosti dobijaju izbori, postoje pokušaji da se nacionalna posrnuća i sram mire preko grobova ljudi koji su bili na različitim istorijskim stranama. Masovna stratišta nevinih su postala nacionalistička hodočašća koja okupljaju energiju zla i destrukcije koja Balkan čine nesrećnim područjem. To je istorijski lavirint koji je vješto montiran kao igraonica od strane političkih oligarhija, jer kojim god putem da krenete idete u pogrešnom smjeru.
Izvor: B. G. Trebješanin politika.rs
