Rihard Vagner je 1876. lično pozvao na prvi Bajrojtski festival. Danas u mjestašce Bajrojt stižu ljubitelji klasike iz čitavog svijeta, ali o oni koji žele da budu dio spektakla. Evo detalja manje poznatih široj publici
Tradicija
Bajrojtski festival ima najdužu tradiciju u Njemačkoj. Ove godine se otvara 105. sezona. Rihard Vagner je 1876. ustanovio festival. Izvodi se deset opera koje je sam Vagner smatrao za prikladne. Pozorište u kojem se izvode napravljeno je po njegovom nacrtu. Mada je taj okvir nepromjenljiv, tokom istorije festivala nastali su mnogi sveži impulsi za njemački operski život.
Zvuk
Drvo dominira unutrašnjošću zdanja. Stubovi, bina, neudobna sjedišta, sve je u drvetu. Ukupan efekat je opisan rečenicom „kao da sjediš usred jednog muzičkog instrumenta“. Zvuk orkestra se jednom blendom reflektuje na binu, miješa se sa glasovima izvođača da bi ta mješavina doprla do publike. Ta mješavina postoji samo u Bajrojtu, pa je poseban doživljaj Vagnera slušati na samom „izvoru“.
Neuspjeh i uspjeh
Po sezoni se proda 60.000 ulaznica. Na kartu se zna čekati i po nekoliko godina. To nije uvijek bilo tako. Prvi festival 1876. bio je finansijski fijasko. Razočarani Vagner je svoj festival nazvao „hirom jedne lude“ . Drugi po redu festival 1882. sa 16 izvođenja „Parsifala“ bio je pravi trijumf. Vagner je umro godinu dana posle toga. Njegova udovica Kozima pokušala je tri godine posle toga da oživi festivala inscenirajući „Tristana i Izoldu“ – pred skoro praznom salom. Za jednu predstavu je prodato svega 12 ulaznica. Festival se nije održavao za vrijeme Prvog svjetskog rata. Vagnerovi naslednici su osiromašili u godinama posle rata. U Trećem Rajhu je Adolf Hitler, prijatelj i poštovalac porodice Vagner, finansirao novo postavljanje na binu Vagnerovih komada. Posle Drugog svjetskog rata to je pokroviteljstvo skoro dovelo do gašenja festivala. Unucima Riharda Vagnera Volfgangu i Vilandu pošlo je ipak za rukom da obnove festival 1951.
Porodica Vagner
Vagnerova udovica Kozima je nasledila muža na mjestu direktora festivala. Naslijedio ju je njen sin Zigfrid. Oboje su umrli godine 1930. Zigfridova udovica Vinfrid je stolovala u Bajrojtu do kraja Drugog svjetskog rata. Šest godina kasnije, unuci Riharda Vagnera, Volfgang i Viland, preuzeli su u dvojcu rukovođenje festivalom. Posle Vilandove smrti 1966. Volfgang je ostao na čelu festivala preko pola vijeka – sve do 2008. Nasledile su ga njegove kćerke Eva i Katarina koja je od 2016 jedina direktorka festivala. Ta hronika izgleda harmonično, ali u stvarnosti je borba za Vagnerovo nasleđe bila žestoka i izazivala je velike svađe u porodici, o čemu su pisane i knjige.
Nacisti
Adolf Hitler je u mladosti išao na Vagnerove opere kad god mu se ukazala prilika. Istoričarka Brigite Haman je napisala knjigu „Hitlerov Bajrojt“ u kojoj je opisala kobnu povezanost Firera i Festivala. Ostalo je zabilježeno da su se tada organizovala posebna izvođenja Vagnerovih opera za ranjene njemačke vojnike, uz apsurdno očekivanje da bi oni od te muzike mogli ozdraviti. Ponešto je ostalo tajna. Na primjer, prepiska između Vinfrida Vagnera i Adolfa Hitlera još uvek nije kritički obrađena i objavljena.
Mediji
Sredstva masovne komunikacije su doprinijela popularnosti Festivala. Radio prenos opera iz Bajrojta organizovan je već dvadesetih godina prošlog vijeka. Pedesetih godina Prvi program njemačke radio-televizije (ARD) prenosi uživo iz Bajrojta i ton stavlja na raspolaganje radio-stanicama širom svijeta. Video zapisi proba se mogu nabaviti u muzičkim prodavnicama. Aktuelni trend ide ka prenosima uživo u bioskopskim dvoranama, ali i na televiziji i internetu.
Poznati gosti
Mjesto na kojem se nalazi Vagnerovo pozorište zove se „Zeleni brežuljak“. Tamo su u publici uvijek i poznati gosti. U publici su bili bivši predsjednik Njemačke Rihard fon Vajceker kao i aktuelni predsjednik Gauk, bivši predsjednik Sovjetskog saveza Mihail Gorbačov, naravno i njemačka kancelarka Angela Merkel, sa kojom organizatori računaju i ove godine. Zbog drugih obaveza ona neće biti na otvaranju, ali će kasnije doći da sa svojim suprugom Joahimom Zauerom uživa u Vagnerovoj muzici. Ove godine neće biti ni crvenog tepiha ni državnog prijema iz poštovanja prema žrtvama napada u Minhenu.
Mjere bezbjednosti
Bajrojtski festival je hermetički zatvoren za nepozvane. Ponekad to dovodi do smiješnih situacija. Svjetski poznati tenor Klaus Florijan Fogt izašao je na pauzu izvan pozorišta u svom zelenom kostimu kao Parsifal – i nisu ga pustili da uđe nazad jer nije mogao da pokaže ličnu kartu. A ni direktorka Festivala Katarina Vagner nije mogla da uđe kada je zaboravila ličnu kartu, pa se vratila kući po nju. Na „Zeleni brijeg“ nije dozvoljen pristup automobilom. Osim toga, 35 osoba koje rade za Festival registrovane su kao sudski kažnjavane, policija je preporučila upravi da ih otpusti. Vjerovatno je niz napada u Njemačkoj i Evropi doveo do preosjetljivosti i opreza.
Niče
„Još uvijek mislim da ćemo se jednom okupiti u Bajrojtu, ne shvatajući kako smo uopšte mogli izdržati na nekom drugom mjestu.“ To je rečenica Fridriha Ničea, koji se prvo kao mlad čovjek oduševljavao Vagnerom, da bi ga kao zreo filozof – odbacio kao dekadentnog nihilistu. Pošto se distancirao od teškog duha Vagnerove muzike, Niče je zapisao i čuvenu rečenicu: „Da li je Vagner uopšte čovjek? Nije li on prije – jedna bolest?“. Kako god, Bajrojt će za vrijeme festivala opet biti samo jedno – Vagnerov grad.
Publikacije
Navodno, o Vagneru su pisali više nego o svim slavnim ličnostima iz istorije čovječanstva – osim o Napoleonu i Isusu. Svake godine se objavljuju nove knjige. Ovaj put će u centru pažnje biti „Istorija Bajrojtskog festivala“ koju je napisao Osvald Georg Bauer. Dvotomno djelo ima 1.292 stranica i 1.100 ilustracija. Bauer je dugo bio portparol Festivala, pa vjerovatno zna to što mnogi ne znaju. Djelo je inicirao bivši direktor Festivala Volfgang Vagner, a Bauer je četvrt vijeka kasnije u šali izjavio da ne bi započeo rad na knjizi da je znao šta ga čeka. Vagnerijanci jedva čekaju da dođu u posjed nove publikacije. Drugo zanimljivo djelo je manjeg obima, 176 stranica i 200 ilustracija: „Vinfrid – kuća Riharda Vagnera“. Riječ je o dvojezičnom njemačko-engleskom izdanju koje su potpisali autori Markus Kizel i Joahim Mildner. Vagnerova nekadašnja kuća a današnji muzej opet je nakon obimne rekonstrukcije otvorena prošle godine. Svi koji nisu bili tamo sada ovom knjigom mogu da zavire kroz prozor u unutrašnjost i u istoriju kuće.
Vagner
Vagner je bio najuticajniji kompozitor u istoriji muzike. Bio je opsjednut muzikom. Bio je i socijalista i čovjek koji se ulaguje na dvoru. Anarhista i vizionar ali i čovjek kojeg su tražili potjernicom. Napisao je hiljade i hiljade stranica, spisa, pisama, traktata, koji često sami sebi protivrječe. On izaziva obožavanje ili potpuno odbijanje, ali ravnodušnost skoro nikada. Bio je notorni antisemita. I revolucionar opere. Modernim jezikom rečeno, on je znao kako da se umreži i da se proda. Prisilio je svijet koji ga isprva nije htio da ga sasluša. A sada su mu njegovi obožavaoci širom svijeta, kao i oni sretnici koji su uspjeli da nabave kartu za „Zeleni brežuljak“, zahvalni zbog toga.
Izvor: Rik Fulker, dw.com
