Pri pomenu Manola Kaseresa Artosera, mnogi neće znati o kome se zaista radi, ali umjesto toga izgovoriti samo,Manolo bubnjar, svi kojima je navijački adrenalin u krvi, znaće da se radi o najčuvenijem navijaču „karioka“.
Slično tome, ni ime Petar Gavrov Ivanović možda mnogima neće značiti mnogo ali pri pomenu imena čika Pero, svi će se sjetiti čovjeka kome je krv bila plavo bijele boje. Bez bubnjeva, nadvikivanja, vulgarnih riječi, sa limenom tišinom u sebi, koja se čula nadaleko, uvijek je bio, samo dva puta opravdano odsutan i period služenja vojnog roka, na svom mjestu, prema kojem su iz velikog poštovanja bacali pogled sve velike legende travnatog pravougaonika stadiona pod Goricom.
Lica, kao isklesanog od kučkog kamena, pogleda sa malo treptaja, da mu nešto nebi kojim slučajem promaklo, pokrivenog sjenkom nezaobilaznog šešira na njegovoj glavi, nogu prekrštenih jednu preko druge,više od pola vijeka je bio tu, uz svoj klub, sa dresom, plavo bijele boje. Zvanje legende su mu priznala i braća po krvi, nadaleko poznata navijačka grupa Varvari, po čijim se strogim kriterijumima to teško postaje, koja se nerijetko nekom pjesmom ili transparentom sjeti svog čike Pere.
Dolazio je prvi, odlazio poslednji, kada se svaki eho na stadionu ugasi, pamtio imena fudbalera, svake generacije, čak im znajući i porijeklo po đedu, plemenu, zaseoku, a po broju na majici, po poziciji na kojoj igra i umjeću u baratanju bubamarom, da ne govorimo.
Bio je ljut na svoje mezimce jedino kada dres nebi bio natopljen znojem, makar onoliko koliko je on dolazeći da ih bodri prolivao, idući pješke u većini slučajeva, po kiši, lapavici, besomučnoj jari, iz svoje Donje Vrbice. U stvari nije bio ljut, njega samo oni i njegova Velika, nijesu mogli naljutiti, bila je to bezuslovna ljubav. Bio je tu kada su se napadale titule a i kada se morao sačuvati status. Nije bilo previše bitno za šta se igra, važno je bilo da se igra i da je on tu. Svakako su se porazi duže pamtili, jer su oni boljeli, a slavlja su brže blijeđela.
Dobar domaćin i brižan porodični čovjek, ali je imao nepisano pravilo u svom domu: „Svi koji ne vole Budućnost su za mene neprijatelji“, koje su svi poštovali, do jedne prilike kada su neki rođaci što u zbilji što u šali da provjere da li tako zbilja misli, kada im je ozbiljnim tonom odgovorio: „Ili vi izađite izvan ili ću ja“,sve bilo je više nego jasno.
Boreći se za vazduh od podmukle bolesti, teško mu je padala nemogućnost da bodri svoje ljubimce, ali je i otišao sa nadom do poslednjeg trena da će još neki put to učiniti, a najveći dokaz tom vjerovanju je i članska karta produžena nekoliko dana prije poslednjeg aplauza velikog, nenadmašnog čika Pera.
Uz podsjećanja na njegova pravila navijanja, voljeti svoj klub i poštovati rivale, ostaje nam samo da se naklonimo.
Gordan K Čampar
