Letjeće Sokolovi, brujaće motori, mirisaće benzin, ali više neće biti isto. Taj komad asfalta u Božovića Polju, nadomak toplog zagrljaja doma, promijenio je sve. Vođa Sokolova, Moto kluba iz Berana, prepoznatljive družine po stavovima, kojim je on od malena stremio, da je pomoći drugom, od Boga dar, je po prvi put iznevjerio Sokolove i nije vratio jato u punom broju. Zagrlio je asfalt, koji je obožavao, Yamaha ga nije poslušala.
Gdje li su se u tom trenu sakrile bezbrojne molitve, da ga Bog čuva, sa usana onih koje je nesebično pomagao, ne birajući ni priliku ni vrijeme.
Dokaz učinjenim djelima svakako jeste i rekordan iznos prikupljenih sredstava u Dnevnici, kada su prijatelji Sokolova bili uz njih.
Bio je to način življenja, još od malena. Kada su dječaci iz ulice trčali za bubamarom, čitali stripove, krali trešnje, njemu su dvotočkaši postali opsesija. Nozdrve je raširio miris benzina, a ruke se dohvatile zanata. Očev poklon za neki jednocifreni rođendan je učinio svoje, nastala je ljubav prema motorima. Ljubav koja ga je koštala života.
Uvijek je ponavljao riječi, kako ne treba žuriti, da bi na vrijeme stigao. Često se ptići ljutili na njega ali im je sada valjda jasno.
Naježiće se nekoliko hiljada gledalaca koji su navikli da on uz vrisak motora donese loptu na Majske susrete u Zatonu, kada vide da Sokola na vrh jata nema.
…što te nema, kad na mlado poljsko cvijeće, biser niže ponoć nijema, kroz grudi mi pjesma lijeće, što te nema, što te nema…
Možda je i ova njemu omiljena pjesma govorila nešto što nijesmo razumjeli, ali ćemo se uvijek sjećati njegovog, samo polako.
Dule, ozbiljan čovjek, sa dječakom u sebi do zadnjeg dana.
Gordan K Čampar
Bravo za tekst, Dule ljudino!
svaki nastavak otplacem, respect
zeljko-dule-miso kakav izbor svaka vama cast
Ehhhh doktore 🙁