Vučeta Božov Vujačić: nije dobro činio za plaću
Prije petnaest godine, juna 2000, u manastir Tvrdoš kod Trebinja stiglo je jedno neobično pismo. Sedamdesetsedmogodišnji Jovan Vujačić iz Golije piše da se u njegovoj kući već pedeset i devet godina čuva jedno starinsko crnogorsko odijelo koje je tu donijela i ostavila neka Hercegovka nakon stravičnih ustaških pokolja nad Srbima u selima između Bileće i Gacka. Riječ je o porodičnoj uspomeni, odijelu pripremljenom za sina mladoženju koji je završio u zloglasnoj Koritskoj jami, pa Jovan moli da se preko sveštenika pokuša naći rodbina stradalnika da bi joj odijelo vratio i ispunio sveti amanet svog djeda Vučete Božova, ili da manastir primi i u svojoj riznici čuva tu uspomenu na jednog od koritskih velemučenika.
Vladika Grigorije je potom počeo potragu i preko brata Stanislava Durića, sveštenika u crkvi u Avtovcu, uspio da dozna da je odijelo pripadalo porodici Nosović iz Korita, odnosno devetnaestogodišnjem Todoru Nosoviću koji je početkom juna 1941. godine, zajedno sa dvije godine mlađim bratom Stevanom, pedesetdvogodišnjim ocem Vidakom i još 133 seljanina završio na dnu Koritske jame. Tim tragom u Koritima, u kući Todorovog mlađeg brata, tada sedamdesetsedmogodišnjeg Jovana Nosovića, upriličen je susret sa njegovim tri godine starijim imenjakom Jovanom Vujačićem, unukom Vučete Božova Vujačića, susret glava dvije porodice koje je ratni vihor tako neobično zbližio prije šezdeset i dvije godine, a potom rastavio i udaljio do zaborava.
Crnogorsko odijelo, neobična veza između dvije porodice, sada se čuva u manastiru Tvrdoš
„Kad sam čuo da je u kući Vujačića sačuvano to odijelo moga nesretnjega brata, pomolio sam se Bogu da im sačuva sve njihovo i sjetio se kako nam je majka stalno ponavljala: rđavo je najlakše učiniti, a ko dobro čini dobru se i nada“, počeo je svoju sjetnu priču Jovan Nosović, suvonjavi starac čije se kao hercegovački kamen studeno i naborano lice valjda nikada nije umilo radošću i razvedrilo osmijehom od onog stravičnog junskog dana 1941. kada je kao četrnaestogodišnji dječak, nakon pogibije oca i dva brata, sa majkom, četvoro braće i sestrom, krenuo u bježaniju preko planine Somine put Golije i Crne Gore. „Bili smo bogata porodica. Stric mi Savo bio u Americi, pa onda kao solunski dobrovoljac dobio imanje u Vojvodini od kojega smo dobijali lijepu arendu. U Ameriku poslije Drugog svjetskog rata otišao i otac, ali za kratko. Radio u nekakvoj fabrici đe se topilo zlato. Tu nekako povrijedio oko, dobio za odštetu velike pare i vrati se. Onda se oženio sa mojom majkom Stanom, rodom tu od Jakšića, i dobio osmoro djece, sedam sinova i ćerku.“
Stana Nosović sa mužem Vidakom i sinom Todorom
S parama koje je donio iz Amerike, Vidak Nosović je počeo da se bavi trgovinom i ubrzo se pročuo kao jedan od najbogatijih ljudi, ne samo u Koritima. Pomagao ljudima, davao, pozajmljivao pare i nije gledao ko je Srbin a ko Musliman:
„Prvoga juna 1941. Godine“, sjeća se dalje Jovan Nosović „banu ustaška patrola. Sve naše komšije Muslimani tu iz Ključa i Cernice, znamo ih dobro, radili i nadničili kod nas. Vele da Vidak, Todor i Stevan moraju ići tu u Sokolski dom na neki kratak sastanak i dogovor, vele brzo će se vratiti. Kad ih ne bi do noći, majka jadna nasluti zlo pa trči da ih otkupi. Silne pare je, sve što je imala u kući, odnijela Mumu Asanbegoviću, računao se kao najbogatiji trgovac u Gacku, ali džaba. Zaboravio Mumo i nekih 100.000 dinara koje mu je malo prije toga otac pozajmio. Treći dan su ih taman Mumovim kamionom povezli, pobili i bacili u Koritsku jamu.“
Sjutradan je po zori u kuću Nosovića banula nova ustaška patrola i zaplijenila trista ovaca, sedam krava i četiri vola:
„I to im malo, no traže pare. Razvališe jedan zaključani baun i čim ga otvoriše ukaza se novo zlatno crnogorsko odijelo koje je otac bio kupio za najstarijeg brata, mladoženju Todora. Neće odijelo, baciše ga na ognjište. Srećom nije bilo vatre, pa majka ugrabi i skloni ga. Uzeše samo zlatni prsten i sat. Pamtim i danas, u patroli je bio neki Tanović, a taj što uze prsten i sat prezivao se Škaljić. Za čudo, ne zapališe nam kuću. Čim odoše i odagnaše blago, mi u bježaniju put Crne Gore. Majka mi, najstariji brat Vlado koji je bio šlogiran po desnoj strani, ja, Peko, Petar, Luka i sestra nam Petra – sve jedno drugom do uva. Ostade samo baba Savica, bilo joj više od sedamdeset godina, živa ne htjede iz kuće i tu je na pragu uskoro i svisnula od tuge…“
Jovan Nosović i Jovan Vujačić
„Gromovita vijest o tragediji u Koritima se brzo pročula“, sjećao se Jovan Vujačić, tada šesnaestogodišnji mladić. „U isto vrijeme natuliše izbjeglice. Kao da je juče bilo, sjećam se pred njima na bijelom konju jaše Spasoje Bogdanov Tepavčević. Poslije je poginuo u borbi sa ustašama, i on i sestrić mu Milan koji je pri tom ubio Zvonka Pospišila, jednog od atentatora na kralja Aleksandra Karađorđevića. Sjazi se sva Golija da se dočekaju ljudi i pomogne im se u nevolji. Čini mi se da ne ostade kuće, staje ili pojate u kojoj neko nije sklonio glavu. U našoj kući je bilo više od tridestoro, četiri porodice Tepavčevića, Jakšića, Boljkovića i Crnogoraca. Dijelimo ono što imamo, a bogami đed Vučeta bio domaćin i nije žalio.“
„Jednoga dana ja sa njim nešto radim oko uljanika“, kazuje dalje Jovan Vujačić „kad eto ti jedna žena, kojih četrdes, četrdes i pet godina, u crnini, vodi konja i ide pravo k nama. Pozdravismo se. Đed je pita ko je i otkud je, a ona proli devet reda suza: pobili joj ustaše muža i dva sina, ona pobjegla s kućnog praga, šestoro joj đece o vratu, hoće da joj skapaju od gole gladi. Đed je tješi da će rat kao i svako zlo minuti, da joj je ostala puna kuća i kazuje da je i on izgubio četiri sina, da mu je samo `španjorka` odjednom pokosila trojicu – nijedan nije bio ženjen. Onda je privede do ambara i nasu joj, koliko se sjećam, vreću žita i vreću krtole. Ona skide s konja jednu torbu i iz nje izvuče novo crnogorsko odijelo, dušanka, džemadan, dimije, dokoljenice – nema samo kape, silava i opanaka. Evo, veli, ovo smo bili pripremili za nesretnjega sina kad se krene ženiti, pa neka je sad sretnjo ovome tvome unuku. Breknu đed na nju – Vučeta Božov ne pomaže i dobra ne čini za plaću, a ona brže maramu s glave pa đedu oko nogu: uzmi, kumim te bogom i svetim Jovanom da bude sretnjo i za tvoju i za moju kuću…“
Dragan Vujačić: pokrenuo akciju da se ispuni pradjedov amanet
Stari Vučeta Vujačić poslije još jedan tovar žita dao Stani i pomogao joj da spasi djecu od gladi sve dok se nije vratila u opustjelu i opljačkanu kuću u Koritima. Odijelo ostalo da se kao svetinja čuva u njegovoj kući, a on kada je 1952. umro u devedesetčetvrtoj godini, ostavio amanet sinu Simu i unuku Jovanu da nekako nađu one kojima odijelo pripada i vrate ga. Što je taj amanet konačno ispunjen najzaslužniji je Vučetin praunuk, Jovanov sin, nažalost sada već pokojni Dragan Vujačić, koji je kao dobrovoljac godinu dana proveo na Hercegovačkom ratištu. On je bio inicijator onog pisma manastiru Tvrdoš, ali, nažalost, prerana i iznenadna smrt ga je pregrebla da dočeka dan susreta sa porodicom Nosović…
Budo Simonović
