Foto: blogspot.com
Knjigu napisanu u formi riječnika, posebno ako se taj rječnik odnosi na pojmove i imena ljudi koji su činili život književnika kakav je Česlav Miloš, čitalac može ponovo da stvara redosljedom koji sam izabere, kreirajući tako redoslhed događaja i stvari u piščevoj biografiji.
Amerika, američka poezija, blagotvorne lektire, Bodler, grad, glupost Zapada, čudesnost, istina, ljubav, poljski jezik, radoznalost, Rembo, ruski jezik (ruske imperije), strah, svirepost, vruheme…Česlav Miloš (1911- 2004) ove pojmove opisao je u djelu „Abecedar” („Laguna”, prevod i autor pogovora Ljubica Rosić) pišući djelo na granici memoara i esejistike. Česlav Miloš smatra se jednim od najvećih pjesnika 20. veka, rođen je u „srcu Litvanije” kako je govorio, u Šetejnjama, sa deset godina nastanjen u Vilnu, još od mladosti suprotstavljen konzervativnim idejama, ekstremnoj desnici i jednoumlju. Magistrirao je pravo. Drugi svjetski rat proveo je u Varšavi, a po okončanju rata radio je u SAD i Francuskoj u diplomatskoj službi, da bi 1951. trajno napustio Poljsku i otišao u Pariz. Pisao je eseje, poeziju i prozu.
„Abecedar” velikim delom opisuje Milošev odnos prema zemljama u kojima je živio u emigraciji, kao i ljude koje su uticali na njegovo stvaralaštvo. Među njima su bili filozofkinja Simona Vej i njegov rođak Oskar Miloš. U predgovoru izdanju „Abecedara” iz 2001. godine Česlav Miloš je napisao: „Starost me je pretvorila u kuću otvorenu za glasove ljudi koje sam nekada poznavao, kao i za one koje sam znao samo po čuvenju ili iz knjiga. Čitavo klupko isprepletanih sudbina, tragičnih i komičnih; boje, oblici, zvučanje različitih jezika i različitih akcenata. Zapazio sam i to da sam prema svojim bližnjima više blagonaklon nego što sam bio u mladosti, da sam manje sklon da ih osuđujem. Mada ponekad podležem lošim navikama i ispod mog pera omakne se pakost…”
Od 1960. Česlav Miloš predavao je u Americi, na Berkliju, više se posvećujući poeziji. Godine 1980. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, 1981. prvi put je posle trideset godina ponovo posjetio Poljsku, koja ga je za svo to vrijeme osuđivala kao izdajnika, a 1990. je postao član Poljske akademije umetnosti, član Udruženja poljskih pisaca i počasni građanin Krakova, grada u koji se zatim preselio. Kako piše Ljubica Rosić, velika životna i intelektualna vitalnost, kao i ljubav prema putovanjima omogućili su mu da stvara i u najboljim godinama, kada je odlikovan i Ordenom belog orla i dobio nagradu Poljskog radija „Dijamantski mikrofon”. Sahranjen je u Krakovu.
Evo kako je nizom kontradiktornosti, a kao da je mislio na onu izreku da su zemlje velikih ostvarenja, zemlje velikih nepravdi, Miloš objasnio Ameriku: „Kakav sjaj! Kakva bijeda! Kakva humanost! Kakva nehumanost! Kakva međusobna blagonaklonost! Kakva usamljenost čovjekova! Kakva privrženost idealu! Kakva hipokrizija! Kakav trijumf savjesti! Kakvo licemjerje! Ameriku kao zemlju suprotnosti možda ne moraju otkriti imigranti koji su uspjeli. A oni koji nisu uspjeli vidjeće jedino njenu brutalnost. Ja sam uspio, i uvijek sam se trudio da ne zaboravim da za to treba da zahvalim srećnoj zvijezdi, a ne sebi, i da su tu, odmah pored mene, čitavi kvartovi nesrećnika. Štaviše, razmišljanje o njihovom teškom radu i neostvarenoj nadi, kao i o gigantskom sistemu zatvora u kojima su držani beskorisni, budilo je u meni skepticizam prema dekoracijama, odnosno, čistim kućicama u zelenilu predgrađa.”
Među američkim pesnicima Miloš izdvaja Volta Vitmana, smatra da je „čudesno biti čovjek i živeti među ljudima, čak i kada znamo za kakve su podlosti i zločine sposobni, da se „ne može racionalizovati ljubav prema maternjem jeziku, kao što se ne može racionalizovati ljubav prema majci”.
Potresan je dio koji govori o strahu, junaku 20. vijeka, koji je krunisao ratove kao uništitelje najboljih ljudskih gena, ali je dekorisao i totalitarne režime. „Drugačiji je bio strah u životu zemlje pod staljinističkom ili hitlerovskom vlašću. U ruske logore su deportovane čitave kategorije stanovništva, prema listama koje su pravljene, ne bez učešća lokalnih dostava ili individualno, posle hapšenja i `osuđivanja`…Strah u Varšavi pod njemačkom okupacijom imao je razne faze i intenzitete. Četiri godine nosio sam strah kao užarenu loptu, primjenjujući na nju razne strategije, na primer racionalizaciju: da će mi ovaj ili onaj dokument pomoći…”
Kada piše o gluposti Zapada, Česlav Miloš zaključuje da je to što zovemo glupošću stvar drugačijeg postupanja. Ipak navodi oklevanje Engleske i Francuske da uđu u Drugi svjetski rat, čime su mogle da budu sprečene mnoge ljudske žrtve. Misli ovako: „Čak kad je Evropa pasivno posmatrala masakre u Bosni i svakodnevno obasipanje Sarajeva vatrom, posljedica moje protestne pesme bila su bijesna pisma iz Francuske. Da ja, navodno, pozivam u rat, a oni ne žele da umiru kao njihovi djedovi…A ipak, glupost Zapada, čije je ime skučena mašta, nije puka izmišljotina nas, gorih Evropljana. Zapadnjaci sužavaju svoju maštu iscrtavajući liniju preko centra Evrope i govoreći da nije u njihovom interesu da se bave malo poznatim narodima koji žive istočno od te linije. Zapadna Evropa nije učinila ništa da spriječi svireposti rata i etničke čistke u Bosni, već su SAD na vrhuncu moći, smatrale da se zemlje Jugoslavije nalaze izvan sfere njihovih interesa, i nisu ništa preduzimale.”
Izvor: Marina Vulićević politika.rs
