Foto: e-novine.com
U novoj knjizi pripovijedaka Dejana Stojiljkovića „Kišni psi” („Laguna”) nazvanoj po čuvenom albumu i pjesmi Toma Vejtsa, u prepoznatljivom maniru autora, fantastični okvir iskorišćen je za tematizovanje odnosa dobra i zla, života i smrti, stvarnosti i nadstvarnog, čak i književnosti i kvazi-književnosti. Prepoznajemo tu junake Stojiljkovićeve proze: oficira Nemanju Lukića (lik iz romana „Konstantinovo raskršće”), crnorukce, pisca Ivu Andrića, likove vampira, zatim drevne paganske kultove, nad kojima se nadvija apokaliptična atmosfera posljednjih vremena. Pozorišna verzija Stojiljkovićevog romana „Duge noći crne zastave” otvorila je nedavno smederevski pozorišni festival „Teatar u tvrđavi”.
Kako se riječi pesama Toma Vejtsa ogledaju u svjetovima vaših priča?
Postoji taj „vejtsovski splin” kako ga je definisao Aleksandar Blagojević, prevodilac Vejtsovih pesama na srpski, i on se ogleda u tome da Vejts u većini svojih pjesama u stvari pripovijeda. Čuvena numera „Downtown Train”, recimo, u stvari je priča o čovjeku koji je zaljubljen u djevojku koju svake večeri vidi u metrou, on ne zna ko je ona, ne zna joj čak ni ime, ali svejedno, to je predivna minijatura o tankoj lini između stvarnog i mogućeg, života i mašte, o tome kako smo krhka bića koja robuju željama i snovima. Taj tip iz metroa se nikad neće usuditi da priđe ženi koju voli i tu je sva veličina i tragika te nemoguće ljubavi gde on na kraju kaže: „Svi moji snovi obrušavaju se poput kiše…” U toj jednoj pjesmi, kroz šaku stihova, Vejts uspijeva da kaže više nego mnogi prozaisti kroz čitave tomove knjiga, to je naprosto majstorska moć pripovijedanja, i ja sam kroz svoje priče pokušao da uhvatim bar djelić tog „splina”. Čitaoci neka presude da li sam uspio.
Danilo Kiš u vašoj prozi prvi put se pojavljuje kao ubica vampira ili se on zapravo obračunava sa porocima učmale književne čaršije?
Inspiracija za tu priču bila je Kišova borba sa onim dijelom čaršije koja ga je svojevremeno optužila da je plagijator. On je tu borbu vodio na način koji oličava iskonsku superherojštinu. Naspram sebe je imao masu krvopija, a on sam je bio naoružan znanjem i ironijom oštrom poput samurajskog mača.
Kako ste došli na ideju da jednog našeg poznatog pisca i uglednog kolumnistu prikažete kao studenta?
Čitajući njegove romane. U stvari, primenio sam sličan postupak koji on koristi u svojoj prozi. Tako u Basarinim romanima Dobrica Ćosić levitira nad Beogradom, a u mojoj noveli Basara nosi čvarke gazda Jefti, vampirskom jataku. Cijenim da je Dobrica ipak bolje prošao kod Basare, nego što je Basara prošao kod mene.
Kritičari se hrane tuđim stvaralaštvom kao što se vampiri hrane tuđom krvlju. I umjesto da tumače književno djelo, oni često tumače njegovog autora, trudeći se da se, kao pravi strvinari, ne zagrcnu od sirove džigerice… Druga vrsta su bibliotekari…, kaže vaš junak Kiš. Ako „književni radnici” posao otaljavaju mehanički, kako po vašem mišljenju, može da izgleda osvježena književna scena?
Ne bih znao šta su to tačno „književni radnici”, ali dobar dio radnika u srpskim kulturnim institucijama je uglavnom na ta mjesta doveden stranačkom kombinatorikom, pa samim tim i ne čudi da je masa njih nekomepentna i polupismena. Prokrstario sam Srbijom promovišući svoje knjige i nagledao se i naslušao svega i svačega, prosto je nevjerovatno šta sve obitava po bibliotekama i centrima kulture. Književna scena je već osvežena tako što je u nju na mala vrata ušao tržišni kapitalizam. Nekima se to sviđa, nekima ne. Meni lično odgovara, jer za razliku od većine kolega, živim od prodaje svojih knjiga.
U priči „Kišni psi” Srbija bliske budućnosti je getoizirana vojna huntica, prestonica je iz Beograda premještena u Niš, dok se u Grčkoj i dalje nalazi helenska opredijeljenost da se život nastavi uprkos opštoj apokalipsi. Da li je to vaš omaž Sirizi, onome što su Grci pokušali da obnove u Evropi?
Ta priča je napisana, objavljena i prevedena na grčki mnogo pre nego što se pojavila Siriza, tako da nema nikakvog omaža, samo zdrave prekognicije jednog pisca. Mada, ne moraš biti mnogo pametan da bi shvatio da živimo u predvorju apokalipse. Politika me ne zanima, svejedno mi je ko je na vlasti u Grčkoj, levičari ili liliputanci. To što se njima sad događa je njihov problem, mi bismo trebali da gledamo svoja posla i bavimo se našim problemima. Dao Bog, pa ih imamo napretek.
Mislite li inače da je umjetnost stripa unela neophodnu svježinu „u smrad stereotipa, prežvakanih fraza i opštih mesta” naše kulture?
Na zapadu svakako jeste. Neki od najvećih pripovijedača današnjice su strip-autori, pomenuću Alana Mura i Bila Votersona, dva autentična genija. Strip je naročito osvežio bezidejnu kinematografiju, tako da sad veliki reditelji, poput Keneta Brane, Kristofera Nolana ili Sema Mendesa, režiraju filmove koji su adaptacije stripova. A ti filmovi nisu puka zabava, nekad je bilo nezamislivo da glumac dobije Oskara za ulogu strip-negativca, kao što je to pošlo za rukom pokojnom Hitu Ledžeru, ali stvari su se promijenile. Pogledajte samo Netfliksovu seriju „Dardevil”, to nije tek priča o slijepom dječaku koji postaje superheroj i noću mlati kriminalce, to je mračna himna o borbi dobra i zla, gotovo šekspirovska kada je u pitanju postavka radnje, likovi, njihova unutrašnja borba… Kod nas se, ipak, neće ništa promijeniti u dogledno vreme jer se strip i dalje doživljava kao treš umjetnost sa kioska. Na tome možemo u dobroj mjeri biti zahvalni dominantnoj zatucanoj struji među srpskim književnim kritičarima i teoretičarima.
Kako vidite život vašeg romana „Duge noći i crne zastave” u pozorištu, poslije smederevske premijere, da li su reditelj i glumci opravdali vaša očekivanja?
Od samog početka sam bio svestan da je pozorište drugačiji medij i da će se predstava dosta razlikovati od romana pa nisam imao nerealna očekivanja. I dalje mislim da je veoma teško od jednog takvog epskog, akcionog djela napraviti predstavu. Jednostavno nije pisano tako. Ima izuzetnih glumačkih ostvarenja u predstavi, Vlada Milojević je briljantan kao Milan Toplica, Marjan Todorović je moćno odigrao Bajazita, dok je minijatura Aleksandra Mihailovića koji glumi razočaranog i satrvenog Marka Kraljevića prosto genijalna.
Izvor: Marina Vulićević politika.rs
