Foto: mnemagazin.me
Šta sam ja njima? Đule kojim jedan u drugog pucaju? Ni to, sitna sam ja. Staviš me ovde, staviš me onde, premjestiš, odmotaš, zamotaš, uzmeš, ostaviš, započneš, pa oparaš, pa prepočneš… Ovo su potresne riječi kojima je Kristina Stevović, mlada crnogorska glumica, opisala patnju i nemoć Hasanaginice, svoje nove scenske junakinje u istoimenoj drami Ljubomira Simovića, simbolu ženske bespomoćnosti.
Sagu o Hasanaginici koja se već vijekovima prenosi s generacije na generaciju, u reklo bi se najčudesnijoj verziji koju je ispisao akademik Simović pratili smo preksinoć na licu mjesta. U ambijentalnom prostoru atrijuma letnjikovca Buća u Tivtu gde je uz ovacije, suze i cvijeće izvedena premijera predstave „Hasanaginica”, prema drami Ljubomira Simovića u osam slika u režiji Jagoša Markovića. Premijernom izvođenju prisustvovali su brojni političari, javne ličnosti, umjetnici iz celog regiona, među njima Ranko Krivokapić, dr Tomica Milosavljević, Dragan Kapičić, Jelisaveta Seka Sablić, Kalina Kovačević…
Dijeleći sudbinu naslovne junakinje na trenutak smo imali osjećaj nepripadanja ovom svijetu i vremenu, već nekom čistijem, boljem trenutku. Uz zanos i ushićenost koji smo doživjeli prateći Simovićeve junake koje su na sceni iščitavali crnogorski i srpski glumci, sve vrijeme nas je pratio i osjećaj radosti i tuge, nadahnuća i poraženosti surovom stvarnošću, besmislom taštine, ljubomore, posesivnosti…
U mediteranskom ambijentu uz miris čempresa, na sceni od pijeska, uz tonove orijentalne muzike koja budi čula, Marković je poetično, s puno emocija, ali i minimalističkim sredstvima ispisao novu postavku drame „Hasanaginica”, potpisavši pored režije i adaptaciju, scenografiju, izbor muzike i scenski pokret. Kostime je uradila Marija Marković.
– Prije svega opčinio me je Simovićev tekst. Čitala sam mnogo verzija „Hasanaginice” i mislim da je ovo najbolja koju sam vidjela. Zatim minimalizam u rediteljskom iskazu do kojeg je došao Jagoš Marković i, naravno, glumci koji su uspeli unutar tog minimalizma, ne svi, ali većina, da dođu do svojih uloga – kaže Mani Gotovac, hrvatski teatrolog koja je iz Dubrovnika došla da vidi tivatsko čitanje „Hasanaginice”.
Ivana Mrvaljević, direktorka Gradskog pozorišta iz Podgorice, kaže da je zatečena. Doputovala je na premijeru vesela, ali ju je, dodaje, predstava potresla svojom emocijom. Markovićeva „Hasanaginica” dotiče neke stvari na koje smo zaboravili: empatiju jednih prema drugima. Predstava ima nekoliko nestvarnih slika koje su nas preselile u neku drugu dimenziju.
Ljepotu ove bosanske usmene balade o Fatmi Arapović, rođenoj Pintorović, sa prostora Imotske krajine, koja je zaživjela u 17. vijeku, tačnije između 1646. i 1649. godine, zapisao je 1774. godine italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis. Djelo su prevodile poete poput Getea, Puškina, ali i Volter Skot, Adam Mickijevič i drugi, a tokom proteklih vremena priča o nesrećnoj Fatmi bila je inspiracija mnogih umjetnika.
Zanimljiva je i glumačka ekipa koja je ovoga puta tumačila Simovićeve junake: Branimir Popović tumačio je gordog Hasanagu, a Kristina Stevović Hasanaginicu, simbol nepravde i ženske patnje, tužnu heroinu koja zbog patrijarhalnog vaspitanja, ljubomornog muža, ali i zbog nesporazuma, tradicije, ne smije da izađe iz kuće i poseti svog povređenog gospodara: „Da sam mu došla, reko bi da sam pohotljiva, i ne bi mi prizno da sam došla zbog njega, nego da, kuja, osjetim vojnički znoj…”
Radmila Živković dočarala je bol žene i nepravdu ovog vremena igrajući Majku Hasanaginu, a Anita Mančić ostvarila je još jednu izuzetnu kreaciju – Majku Pintorović. Prkosni, hladni, Beg Pintorović, Hasanaginičin brat je Aleksandar Srećković. Tražili smo utehu poslije premijere od Srećkovića očekujući, intimno, da osudi svog beskrupuloznog junaka. Ipak, ostali smo uskraćeni:
– Mi bismo svi voljeli da takvi ljudi ne postoje, ali nije tako. Beg Pintorović je trgovac, čovek koji, kako kaže Simović, ide na karijeru makar prodao i rođenu sestru i to za mrtvog kadiju. To je čovjek koji iza svih tih odvratnih slojeva u duši ima tešku bol i muku zbog te slabosti što ne može da ispoštuje taj trag dobrote koji u njemu postoji. Nema snage za to. Mnogo je takvih ljudi.
Nebojša Kundačina u poslednjem trenutku se našao u ulozi Efendije Jusufa, Hasanaginog savetnika. Ulogu je savladao za svega nekoliko dana, a šta se desi kada čovjek neće da posluša glas razuma, Kundačina odgovara:
– Onda postajemo prosti. Možda će zvučati paradoksalno jer mnogi tvrde da razum i ljubav nisu u vezi, ali ja mislim da jesu. Čini se da je to što je emotivno duboko vezano s razumom i racionalnošću. Zbog vremenskog cajtnota radeći Efendiju Jusufa, malo sam se lukavo glumački oslonio na „Derviša” koga mi već dugo igramo u Narodnom pozorištu u Beogradu. Svaki put kada izađem na scenu osjetim ogromnu količinu energije i emocije, i to je ta magija pozorišta. Ako odustanemo od toga da pozorište ne bude emotivno, plašim se da ćemo ga izgubiti – objasnio je Kundačina.
Hasanagini askeri Suljo, Musa, Huso i Ahmed su Emir Ćatović, Miloš Pejović, Momčilo Otašević i Stefan Kapičić.
Dirljiva, svevremena priča o „Hasanaginici” koja je izvedena u okviru ovogodišnjeg Međunarodnog festivala mediteranskog teatra „Purgatorije” dugo je poslije tivatske premijere bila tema razgovora okupljenih na koktelu u u ljetnjikovcu Buća. Nadamo se da će tivatska priča o nesrećnoj Fatmi, njenoj patnji i nemoći i poznate Hasanaginičine oproštajne riječi: „Mozak će da im se zamrsi kad vide kome su sudili. Ne znaju da je sudija u kolijevci…” publika dugo slušati i ovu predstavu gledati.
Izvor: Borka G. Trebješanin politika.rs
