Jovana Bogojević iz Podgorice, rođena 5. marta 1995. godine, jedan je od uspješnijih studenata na Centralnom Konzervatorijumu za muziku u Pekingu. Dobitnica je brojnih nagrada na međunarodnim i domaćim takmičenjima, među kojima su ,,Anton Eberst”, gdje je osvojila prvu nagradu, zatim ,,Petar Konjović”, gdje je osvojila treću nagradu, ,,Muzički festival mladih Crne Gore” – prvu nagradu, kao i nagradu ,,Najbolji student” Muzičke akademije na Cetinju. Nastupala je u ,,National Center for Performing Arts” u Pekingu, gdje je svirala u triju flauta i u horu flauta.
U intervjuu za ,,Slobodnu riječ” govori o ostvarenom snu da studira muziku u Kini, o uspješno savladanom jeziku, zatim o natupima koje je imala i o planovima za budućnost.
Da li ste planirali, dok ste studirali na Cetinju, da školovanje nastavite negdje u inostranstvu?
Planirala sam školovanje u inostranstvu i prije upisivanja Muzičke akademije na Cetinju. Zaista sam željela da steknem iskustvo studiranja na stranom jeziku, kao i da upoznam razne kulture i običaje. Iako je to oduvijek bio moj cilj, drago mi je što sam prve dvije godine bečelor studija provela na našoj Akademiji, u toku kojih se moja percepcija muzičke profesije mijenjala i u toku kojih sam istraživala ne samo flautu kao moj glavni predmet, već i muzičku harmoniju, kompoziciju, istoriju – što mi sada pomaže na Centralnom Konzervatorijumu za muziku u Pekingu.
Kako ste se odlučili da zemlja u kojoj želite da nastavite školovanje bude Kina?
Odlazak u Kinu bio je moja dugogodišnja želja, koja je bila podržana od strane profesora Ljubiše Jovanovića i koleginice Dijane Lompar koja je provela godinu dana na CCOM fakultetu. Nakon toga sam aplicirala za stipendiju Narodne Republike Kine i uspjela da je dobijem, i to za kompletne bečelor studije na kineskom jeziku, uz pripremnu godinu dana učenja kineskog jezika. Koliko god to tada zastrašujuće djelovalo, sada znam da je odlazak u Kinu apsolutno najbolja odluka koju sam donijela.
Koliko je period prilagođavanja bio težak, po pitanju jezika i svakodnevnog života koji se suštinski mijenja?
Period prilagođavanja još uvijek traje. Ja sam uspjela da savladam jezik relativno brzo i diplomiram kineski na Huazhong Univerzitetu u Vuhanu sa HSK petim nivoom znanja. Međutim, tečno govoriti jezik mnogo je teže nego položiti ispit. Kako su mnogi profesori lingvistike više puta pominjali, kineski jezik je zaista najteži jezik na svijetu, a zahtijeva višegodišnje učenje, pa sam zato nastavila da ga učim paralelno sa studijama na Konzervatorijumu i trudim se da do diplomiranja počnem govoriti kao moji kolege Kinezi. Poznavanje jezika je sinonim prilagođavanja, jer ako ne govorite kineski – život ovdje zaista može biti komplikovan. Druga bitna komponenta prilagođavanja je hrana, mada imam sreću da mi se njihova tradicionalna kuhinja dopada, ali ovdje možete naći i balkansku hranu, kao i svaku drugu internacionalnu.
Koliko je sistem univerzitetskog obrazovanja u Kini drugačiji u odnosu na naš – kada je u pitanju oblast muzike?
Ima određenih sličnosti i razlika. Dopada mi se što ovdje imamo mogućnost prisustvovanja raznim masterclass-ovima sa najpoznatijim svjetskim muzičarima koji kada dođu radi nastupa u Pekingu, dolaze na naš fakultet i razgovaraju sa studentima. Za mene je to fenomenalno iskustvo zato što dosta vremena provedemo slušajući i razmišljajući, nakon čega vježbanje instrumenta postane interesantan proces upoznavanja umjetnika u sebi. Razlika je što ovdje postoji jedan rok za polaganje ispita, a ukoliko ne uspijete položiti, fakultet vam organizuje popravni ispit na kojem možete dobiti samo prelaznu ocjenu.
Da li Vam pored obaveza na fakultetu ostaje vremena da se upoznate sa kulturom Kine i koliko su oni upoznati sa kulturom naše zemlje?
Upoznavanje sa kulturom je dio svakodnevnog života. Nedavno sam prisustvovala Dragon boat festivalu u toku kojeg se jede ,,zongzi” i imala sam priliku da čujem kako je nastao i šta predstavlja. Takođe, kada putujem, uvijek posjetim istorijski važna mjesta i tako se upoznam sa događajima iz doba različitih dinastija koje su vladale Kinom. Kada je u pitanju njihovo poznavanje Crne Gore, obično samo stariji znaju ako pomenem Jugoslaviju, što odmah pokreće razgovor o Valteru iz Sarajeva, a mlađi nas najčešće povežu sa Grčkom i Italijom. Na fakultetu sam imala prezentaciju ,,Crna Gora i Kina” u kojoj sam predstavila našu zemlju, istoriju, običaje i ljepotu prirode, koja je moje kolege najviše oduševila. Kina se bori sa zagađenjem, zbog čega mladi ljudi naročito cijene plavo nebo, čisti vazduh, vodu i šume, a to je ono što Crna Gora još uvijek ima.
Da li planirate da se dalje usavršavate još negdje u svijetu ili Vam je u planu povratak u Crnu Goru?
Da bih postigla svoje ciljeve, disciplina i rad su neophodni tako da se radujem preostalim godinama koje ću provesti u Pekingu u radu sa mojim profesorom i mentorom Han Guoliangom, kao i realizaciji velikog broja projekata koje smo započeli na Konzervatorijumu. Planiram da putujem i da se usavršavam u više različitih država, međutim, čini mi se da je još rano govoriti i odlučivati o tome.
Kome dugujete naročitu zahvalnost kada je u pitanju Vaše muzičko obrazovanje?
Ljubav prema muzici je nešto što je u meni probudila profesorica Jasminka Terzić, koja mi je predavala flautu devet godina kroz osnovno i srednje obrazovanje. Njoj zaista dugujem mnogo i svaki put kada sam u Crnoj Gori, jedva čekam da je vidim i da joj sviram. Imala sam sreću da budem njen učenik, a onda i da sarađujem sa profesorom Ljubišom Jovanovićem, a sada da budem student profesora Han Guolianga. Njihova podrška, kao i ljubav i podrška moje porodice, naročito roditelja, je ono što je za mene najbitnije i ono što me uvijek podsjeti na to koliko je moj život poseban zbog svih njih.
Bojana Obradović
