Foto: politika.rs
Nagradu „Vasko Popa”, koja je osnovana 1995, dobio je ove godine Jovan Zivlak (1947), pesnik, esejista i književni kritičar, za knjigu „Pod oblacima” (Izabrane i nove pesme 1979–2014), koju je objavila izdavačka kuća „Adresa” iz Novog Sada. Nagrada će mu biti uručena sutra Gardskoj kući u Vršcu. U poeziji Jovana Zivlaka, kaže se u obrazloženju žirija, nema avanturističke radikalnosti, niti leksičke raskoši i bogatstva, već prije poštovanja jedne usredsređene simboličke i jezičke ekonomije, koja odlično poznaje moć riječi. Zivlak je autor desetak pjesničkih knjiga, objavio je i dvadesetak pjesničkih knjiga na drugim jezicima, dobitnik je naših najznačajnijih književnih nagrada.
U kojoj mjeri je vaša poezija u duhu pesništva Vaska Pope?
Popa je živeo u dobu visoke afirmacije poezije, njene društveno prihvatljive emancipacijske uloge. Njegova sistematičnost bila je zasnovana na ideji smisla, uloge poezije u društvu poslije odbacivanja socrealističke dogme u ime modernističkog prevrata u kojem je učestvovao. Linije prisustva Popine generacije i moje su se presijecale u našem korišćenju nasledstva, u našem prihvatanju poezije kao neprelazne kulture koja je težila da opstane uprkos avangardističkim namjerama samoukidanja. Međutim, mi smo išli u susret skepsi, nevjerici, relativizaciji, društvenosti kao izvoru ljudskih nesporazuma, zatamnjenju horizonta koji je obećavao utopijsko spasenje. Popa je, ipak, bio jedinstveni pjesnik, možda jedan od posljednjih.
Kritika je primijetila da u vašoj poeziji nema revolucionarnih promjena, preko noći, da slijedite svoju liniju od prve knjige. Da li se slažete s ovom ocjenom?
Karakter jednog pjesnika možete uočiti preko jezika. On se nije bitno menjao, osim u trenutku kada sam napustio, nakon polovine sedamdesetih, jedan ekskluzivan pristup poeziji. U dvije knjige koje sam ostavio u predvorju, „Večernja škola” i „Čestar”, bio sam udaljen od stvarnosti ili od njenih predstava, između simbolizacija, avangardnih formalizacija, hermetizma. Tada sam mislio da je autonomija poezije sveto pravo na samoisključivanje. Odbacio sam to, ali nisam više vjerovao da poezija može da promijeni svijet. Shvatio sam je kao umjetnost skepse, kao odbacivanje ekstaze, lirske jezičke osjetljivosti koja afirmiše ljudsko prisustvo u vremenu… Moj jezik je postao refleksivno distanciran, svijet je postao predmet, telo koje ne možemo nikad upoznati koje nam se neprestano nudi kao bolest kojom smo obuhvaćeni.
U jednoj od pesama kažete: „Svuda su samo senke promjena/ koje se nisu dogodile”. Znači li to da tapkamo u mjestu, da se ne pomjeramo ka boljem?
Pitanje napretka, vrlo je složeno i mi ne možemo znati šta je to što nas čini naprednijim od prethodnika. Napredak se poistovjećuje sa uvećanjem dobra. Neke kvantifikacije možemo izvesti u sferi nekih vrijednosti, ali pritom zaboravljamo šta smo izgubili. Filozofi i pjesnici imaju drugačije odgovore od političkih planera. Ako posmatramo trivijalno poimanje sreće s kojim se manipuliše, od političkih do markentiških gurua, možemo samo da padnemo u očajanja. Da li nas legitimno ubijanje u ime političkih ciljeva, nazvano kolateralna šteta, čini naprednijim u odnosu na divljaka? Da li nas rekolonizacija malih nacija i prikrivanja milionskih zločinstava velikih čini naprednijim, da li nas genetska modifikacija hrane, promena klime, prodaja oružja, kontrola i disciplinizacija stanovništva, opadanje kulture, organizovanje zaborava istorijskog zla koje smo činili čini naprednijim…?
Pjesma „Beogradska košava” ima i fusnote: objašnjavate ko je Dositej Obradović i Dušan Vasiljev. Jesu li današnji čitaoci poezije toliko neinformisani?
Fusnote su bile pripremljene za jednog stranog izdavača, tj. stranog čitaoca. Potom sam ih ostavio razumijevajući i da smo i mi u vremenu zaborava, i da simbolički treba nagovijestiti da su ostrva našeg pamćenja sve manja.
Ovo vrijeme nije naklonjeno umjetnosti i umjetnicima. Kako to komentarišete?
Umjetnost je izgubila rat sa tržišnim silama. Eksperiment koji je počela avangarda, težeći da ukine umjetnost kao nešto posebno i sjedini je sa životom, znamo to kao geslo: poeziju će svi pisati, u jednoj pervertiranoj formi uspio je. Neoliberalni kapitalizam je tu utopiju ostvario kao projekat kulturnih industrija, gde je kultura kao spektakl svima dostupna. Menadžeri postaju važniji od umjetnika, a navodni umjetnici postaju dizajneri vizualnog, zvuka, poezije u vidu radosnih slogana o ispunjenju snova sviju nas, o samoispunjenju društvene uloge čoveka preko rituala kupovine i posjedovanja, o dobijanju predikata posebnosti, radi kojih je trebalo da se prođe kroz složene avanture znanja, preko robnog markiranja. Kultura je postala surogat gde se saplićemo sa stvarima i košmarnim snovima da ih kupimo. Iza te simulirane infantilne dramatizacije svijeta, od seksa do kulta ljepote, od raskalašnih komadanja mitova slobode, plitkoumnih hedonističkih estetizacija i sveopšte laži o jednakosti u ponavljanju posebnosti svega i svakoga, krije se nepromijenjena ljudska strast da se vlada, da se strateški štite svoja prava, da se kontrolišu nacije i pojedinci, da se gospodari resursima i sl.
Čini se da nemate baš najbolje mišljenje o književnoj kritici („pametnjakovićima koji govore o poeziji”), iako ste i sami književni kritičar?
Kritika je ozbiljan književni posao. Mislio sam tu na posebnu vrstu kritičara čije je nastojanje da povećaju značaj svoje javne uloge važnije od svega. O kritičarima koji navodno znaju više i od pisaca i od same književnosti, o takvim koji naknadno pripisuju piscima prošlosti namjere koje oni nisu imali ili savremenicima koje njihovi tekstovi ne mogu da sadrže. Slava takvih kritičara važnija je od kritike, a njihova društvena uloga od smisla kome su dužni.
Da li vam se čini da se vojvođanska kultura zatvara u svoje granice i da sve više slabe veze sa centralnom Srbijom?
Zatvaraju se oni koji mogu samo lokalne finasijere da ubijede u značaj njihovih poduhvata, a otvaraju se oni koji u teritoriji ne vide smisao svog djelovanja, nego u postupcima, problemima, vizijama. Koliko mogu da primijetim, ono što je bitno u svijetu u kojem djelujem, ne zatvara se. Naprotiv.
Problem kulture u Srbiji je njena marginalizacija, njeno siromaštvo. Naša izdvajanja za kulturu su među najnižim u Evropi i opšti trend obezvređivanja naše kulture u nerazumijevanju njene uloge za društvo ima veliki broj pristalica među političkim elitama.
Izvor: Zoran Radisavljević politika.rs
