Foto: novosti.rs
Katarina Milovuk (Novi Sad 1844. – Beograd 1913) provela je čitav svoj život u borbi za kulturni preporod i emancipaciju žena, za njihovo pravo na rad i obrazovanje, promišljajući i djelujući često ispred svog vremena i pola.
Nju je, neuobičajeno za tadašnje prilike, porodica poslala na školovanje, najprije u uglednu rusku Nikolajevsku gimnaziju, a potom i na Univerzitet u Odesi. Po završetku studija i položenog pedagoškog ispita, seli se sa porodicom u Beograd, gdje se vrlo brzo izdvaja svojim obrazovanjem i znanjem francuskog, njemačkog, ruskog i engleskog jezika.
Tome u prilog govori i činjenica da je sa svega devetnaest godina dobila ponudu Ljubomira Nenadovića, tadašnjeg načelnika Ministarstva prosvjete, da postane upravnica novoosnovane „Više ženske škole“.
Na tom mjestu će se zadržati cio svoj radni vijek, trudeći se da poboljša položaj ženske djece, nasuprot stalnom i snažnom otporu patrijarhalne sredine prema njihovom obrazovanju, koje se ono doživljavalo kao „moguć razlog razaranja porodice“.
Pod njenim nadzorom školovale su se i mnoge druge „heroine duha“, čuvena slikarka Nadežda Petrović, srpska Isidora Dankan – Maga Magazinović, kao i prva žena doktor medicine u Srbiji, Draga Ljočić. Veliku podršku pružala joj je kraljica Natalija, koja je nerijetko i sama sjedjela u klupi pored učenica.
O njenom životu i radu pisalo se u dnevnoj štampi, a danas možete pročitati na portalu Digitalizovane istorijske novine Univerzitetske biblioteke.
Svojim nesebičnim cjeloživotnim angažovanjem, pokretanjem brojnih humanitarnih, kulturnih i obrazovnih društava, organizacija i institucija ostala je zabilježena u istoriji kao osoba zaslužna za razvoj ženske intelektualne elite u Srbiji.
Osnovala je „Žensko društvo“ (1875), kao i časopis društva, tj. prvi ženski časopis Domaćicu (1879), prvu žensku „Radeničku školu“ (1879), namijenjenu djevojkama iz siromašnih porodica, „Pazar“ – organizaciju za prodaju proizvoda narodne ženske radinosti (1882), kao i čuvalište „Sveta Jelena“, koje je bilo namienjeno djeci iz siromašnih radničkih porodica za vrijeme balkanskih ratova. Takođe, zajedno sa Delfom Ivanić, Nadeždom Petrović, Dragom Ljočić i drugim istaknutim dobrotvorima osnovala je „Kolo srpskih sestara“ 1903.
Beogradska štampa je decenijama, prilikom izvještavanja o jubilejima pomenutih društava, uvijek pominjala, odavala počast i čuvala od zaborava Katarinu Milovuk.
Kao jedna od začetnica feminističkog pokreta u Srbiji, tokom svog života oštro se borila za prava žena, upamćena je kao prva žena u Srbiji koja je još davne 1897. zahteijvala da je upišu u birački spisak, govoreći: „Ne znam s kakvim su pravom ljudi prisvojili svu vlast u svoje ruke i upravljaju sudbinom ove zemlje bez naše saradnje, kada je ova zemlja naša koliko i njihova, i mi smo djeca ove zemlje i mi s njom dijelimo i zlo i dobro.“ Njen zahtjev je odbijen na kasacionom sudu sa samo jednim glasom protiv.
Koliko je bila poštovana i cijenjena govore i odlikovanja koja je Katarina Milovuk dobila za života: Orden Društva Srpskog Crvenog krsta dobila je 1877, Medalju kneginje Natalije za revnosnu službu 1878, Medalju kraljice Natalije 1886. i Orden Svetog Save trećeg reda 1905, a u nekrolozima u Domaćici nalazi se i podatak da je imala i dva ruska odlikovanja.
Prepoznajući značaj njenog doprinosa srpskom društvu i kulturi, Grad Beograd je na jednoj od svojih sednica 1930. godine predložio da jedna ulica u Beogradu nosi njeno ime. Danas ova ulica na Zvezdari, kao jedna od rijetkih ustrajava u borbi protiv zaborava naše „heroine duha“, Katarine Milovuk.
Izvor: rts.rs
