Foto: forwallpaper.com
* Osmijehneš li se djeci, ona uzvrate osmijehom. Osmijehneš li se odraslima, oni se pitaju: „Zašto se ovaj smije?”
* Čojvek može da kaže da mu život nije promašen ako može bar jednu jedinu stvar da uradi bolje od drugih.
* Nama je ljubav bila sve, i još više od toga: zavjera dvočlane grupe koja je odlučila da se odupre daleko nadmoćnijem neprijatelju, ničim drugim do slijepom snagom svoje privrženosti.
* Nikada nemamo dovoljno vremena za one koji nas vole, već samo za one koje mi volimo.
* Ima li tragičnijeg čovjeka od onog koji je najzad dobio sve što je nekada želio?
* Čovjek može da nađe koliko god hoće prijatelja sa kojima će da priča, ali malo je onih sa kojima će da ćuti.
* Čemu bi uopšte život trebalo da vodi? Kad već hoćeš da čuješ šta mislim o tome, reći ću ti: samo bez aplauza, molim! Neću da utucam ovaj svoj životić u nekom neprestanom čekanju. Šta radiš cijelog bogovetnog dana, samo nešto čekaš? Platu, večeru, proljeće, ljetovanje, zimu, da provri ručak, da se ugrije peć, maturu, pa fakultet, pa muža, pa djecu, pa unuke, pa kišu, pa sunce, pa da prestane vjetar, pa da otplatiš kredit, pa da ti se očiste dosadni gosti iz kuće, pa da počne predstava, da počne neka televizijska masaža – i šta si radio? Ništa! Hoću da mi se sve dešava odmah. Evo sada!
* Teško onome kome se, poslije mnogo godina pruži prilika da provede noć sa nekom od svojih najvećih ljubavi koju nikad nije takao! Ostaće bez ičega u srcu, siromašniji za jednu najljepšu bajku. Kada se uvjeri da se ne razlikuje od drugih žena, da nije ni bolja, ni lošija, tačnije da nije bila ni izbliza vrijedna onolike patnje, i da joj je svu vrijednost koju je posedovala ustvari rasipnički poklanjala samo ta neuzvraćena ljubav. Hoću svoju ljubav natrag!
* Sem onog što nosite u glavi i umijete rukama, ne posjedujete ništa. Igrali smo se neko vrijeme na Zemlji, trudili se da igra bude fer-plej i otišli. Mi koji nemamo ništa, umiremo lakše i bez žaljenja. Zamislite kako je teško Rokfeleru da umre, a kako je to lako piljaru sa Čubure.
* Zbog čega je to baš šljivovica, a ne nešto drugo? U njenoj žestini skriven je karakter naroda koji je spravlja. Slovenska sjeta i melanholija i način na koji Srbin umije da potpuno iznenada, obuzet bijesom, prasne kao vatromet, da bi ga jarost brzo napustila a škrgut zuba sprale suze pokajnice. Ima u šljivovici i nečeg čisto pravoslavnog, što je razlikuje od ostalih pića na svijetu. Kao i Rusi, srpski seljak se, prije nego što ispije čašu rakije, pobožno prekrsti. Da su kojim slučajem Srbi izmislili hrišćanstvo, sigurno bi, umjesto crvenog vina, za pričešće, uz naforu, popili gutljaj rakije.
* Usamljenost nije u tome što smo sami, nego u tome što ne postoji ništa za čim čeznemo.
* Vi ste, zaista bogata zemlja – kazao je stranac umoran od čuda. I jesmo – odgovorio sam ponosno. Već duže od četrdeset godina, oni koji su na vlasti uporno kradu, a vidite, još dosta toga je ostalo!
* Ne treba se plašiti samoće. Ona je plemenita, ona je dio našeg života, baš kao i okupljanje. Ali nju ne može svako da izdrži! Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruženi drugima da bi zaboravili koliko su slabi.
* Možda se sreća sastoji u tome da na vrijeme prestanemo sa trkom za srećom? Da stignemo do života pre no što nam ljekari zabrane pušenje, alkohol, hranu, kupanje, sunčanje i ljubav.
* Nije važno šta čovek pije, kaže mi prijatelj, već u koga gleda dok pije.
* Još prije deset godina odlazilo se do mjesta na kojima se dobro jede: danas se putuje tamo gde se dobro diše! Počeli smo da se njegujemo, a svjež vazduh nam je postao opsesija. Da bi živjeli koju godinu duže u ovom zagađenom svijetu, trčimo poput ludaka po trim stazama, onim istim na kojima smo zabušavali dok smo služili vojsku, presjecajući krivine i obilazeći sprave čim kapetan okrene glavu. Mučimo se po saunama dok lipti znoj, plivamo u bazenima koji bazde po hloru, udišemo punim plućima kao manijaci ono malo svježeg vazduha u zelenim oazama okruženim betonskom džunglom…
* Kako uopšte prevesti to malo, a tako značajno bre, na bilo koji svjetski jezik? A, u njemu ima inata, ima prkosa, nježnosti i ležernosti, ima nečeg bundžijskog i objesnog, mangupskog i kabadahijskog… Ono služi da se izrazi odobravanje i divljenje, istovremeno, neodobravanje i žaljenje, služi za čuđenje, za poziv i opomenu, za iznenađenje, za podsticanje, hrabrenje, sokoljenje i za preklinjanje. U tom malom bre smo mi, sa svim manama i vrlinama – čini se, ono je naša suština… I da se nekim čudom izgubimo u svijetu, izrasli bismo sigurno, ponovo, iz ta tri slova!
Izvor: novosti.rs
