Nekako ih je ime samo našlo.
Njegoš je tragao za kosmičkim tajnama, oni tragaju za muzičkim.
A to dođe na isto. Vasiona, inače, živi u božanskom ritmu. Muzici, koju čovjek još nije uspio da dosegne. Ili možda neki i jesu. Rijetki. Tesle i Ajnštajni.
Nisu oni sebi postavili grandiozne ciljeve – da ih dosegnu, već da tragaju dok mogu. To je način življenja. Način djelovanja. Živjeti u skladu sa prirodom, uz dobar rokenrol, naravno.
I samom postavom benda imaju pravo na to. Njih trojica – tri generacije. Topalovići. Stanislav je bubnjar, industrijski dizajner i scenograf, po godinama, bradi i liku – isti stari Grk. Nikola, basista, vokal, tekstopisac i elektrotehničar, sa repom i četvrtastom facom plemića sa dvora nekog od Lujeva, i Enes, solo gitara i elektroinženjer podsjeća na ove današnje, lude, poslednje Mohikance, naučnike.
Zato je njihov saund kao iz starih dobrih vremena. Kada je rok bio više od muzike. Kultura. Život. Kada su razni Vudstoci ispisivali istoriju koju današnja mladunčad nikada neće uspjeti da razumiju, na način, kako su je razumijevali oni koji su tada odrastali. I zarazili se. Neizlječivo.
Sedam, osam godina su, u jednom podrumu na Starom aerodromu, mislili i mislili. Pisali, komponovali i svirali, bijele ih pjene popanule. I konačno smislili. Album prvijenac. I ima pravo ime, da poveže i ovo do sada napisano – Mikrokozma.
A ko se usudi da zavrti cd – odvešće ga u nepoznatom pravcu.
„Neprospavana noći
Umorno moje jutro
Hajdemo u bar…“
E to je – saprajs. Obradili „Bar“ Rista Ratkovića. Onoga Rista, ukletog pjesničkog sabrata, što se u poratnim vremenima u kafane ulazilo sa njegovom boemskom lozinkom – Poezijo, sram te bilo.
Kad je neko urađen poslije i muzike i teksta i ideje, sledeće pjesme se same nižu. „Ljubav je to“, „Džem od šljiva“, „Derviška igra“, „Gole grudi“ „Evo sviće“, samo su neke od njih.
„Mikrokozma“ od Mikrokozme je kod automehaničara za proizvodnju cd-ova.
Uskoro će da dopre na blagosloveno tržište.
Pa ko se usudi…
A junake je lako prekoreti.
Mirko Rakočević
