Semestar u inostranstvu je danas manje-više obveza svakog studenta koji drži do svoje akademske karijere. Na listi omiljenih odredišta su SAD, Njemačka ili Francuska. Ali šta ako se neko odluči da studira u Sjevernoj Koreji? Takvih individua je malo. U stvri, ako je vjerovati zvaničnim podacima, do sada je u Sjevernoj Koreji zabjeležen samo jedan student sa Zapada koji je odlučio da na nekom od tamošnjih univerziteta prode semestar kao gost-student.
U Sjevernu Koreju „po kazni“
Britanac Alesandro Ford (18) u suštini nije znao šta bi sa svojom slobodnom godinom: putovanje Vijetnamom, dobrovoljni rad u Kolumbiji ili putovanje vozom kroz Evropu – samo su neke od opcija koje su se motale po glavi mladog Britanca. I tada mu je otac ubacio „bubu u uho“. „Ako se ubrzo ne odlučiš, poslaću te u Sjevernu Koreju“, zvučala je prijetnja nestrpljivog oca. Ta prijetnja nije bila izrečena tek tako. Ona je imla težinu zbog činjenice da su otac i sin Ford zaista neko vrijeme proveli u „zemlji iza gvozdene zavjese“. Ford senior je na jedno poslovno putovanje po Sjevernoj Koreji poveo i sina koji se, dok je otac sjedio po beskonačno dugim sastancima, u zemlji bez interneta i kablovske televizije beskrajno dosađivao. Zato je prijetnja boravkom u Sjevernoj Koreji zaista zvučala kao teška kazna za jednog tinejdžera sa Zapada. Ali „buba u uhu“ je ipak ostala i Alesandro se u jednom trenutku ipak zapitao: a zašto da ne?
„Jedna od najvećih kulturoloških razlika je što se tamo sve radi zajednički“
Sve je drugačije, ali se navikneš
„Otac se tada raspitao kakve su mogućnosti i zaista, nakon nekoliko mjeseci provjere, stigao je pozitivan odgovor iz sjevernokorejske ambsade“, priča Alesandro. Pozitivnu odluku on tumači željom vlasti u Sjevernoj Koreji da kroz razmjenu studenata dođu do toliko potrebnog zapadnog iskustva koje je potrebno kadru koje kasnije radi u diplomatiji ili spoljnoj trgovini. Jer, uprkos medijskoj slici, Sjeverna Koreja nije u potpunosti odsječena od spoljnog svijeta. Međutim, kako izgleda studentska svakodnevica u zemlji gde je sve podređeno kultu partije i dragih, velikih i inih vođa. „Sve je drugačije: ljudi, atmosfera, ponašanje… Ipak, nakon nekog vremena se čovjek navikne“, kaže Alesandro. Osim strogo planiranog dana i egzotičnih rituala poput svakodnevnog klanjanja skulpturi Kim Jong Ila i Kim Il Sunga, studentska svakodnevica u Pjongjangu se, na veliko Alesandrovo iznenađnje, ne razlikuje previše od studentskih svakodnevica širom svijeta. Košarka, izleti, ispijanje piva i učenje. Ipak, ovog posljednjeg je u Sjevernoj Koreji malo više. „Sjevernokorejski studenti su nevjerovatni radoholičari. Nemoguće je s njima držati tempo“, kaže mladi Britanac.
„Koliko ja znam, nisu me prisluškivali, samo pratili“
Još jedna velika razlika: nema interneta. I sa još jednom odlikom života u Sjevernoj Koreji se Alesandro teško nosio: sveprisutnim zajedništvom. „Sve se radi kolektivno: sport, učenje, odlazak u saunu, opuštanje… Privatna sfera je potpuna nepoznanica za građane te zemlje“, sjeća se Alesandro. Iznenađujuća za njega i mnoge kojima je o svom sjevernokorejskom studentskom iskustvu pričao, jeste činjenica da mu nisu oduzeli mobilni telefon, da je mogao da telefonira sa inostranstvom „do mile volje“, a da ga, koliko mu je poznato, niko nije prisluškivao. „Količina telefoniranja zavisila je jedino od mog tankog studentskog budžeta“, zaključuje bivši sjevernokorejski brucoš. Ali 2,2 dolara po minuti i nije tako preterano s obzirom na to da je zvaničnom Pjongjangu potreban svaki konvertibilni dolar.
„Igrali smo fudbal i košarku, kartali se, pili pivo i gledali filmove“
Otvaranje kroz pop-kulturu
Uprkos studentskoj idili, Alesandro je svjestan da ono što je on, uz stalnu službenu pratnju, vidio i doživio u Pjongjangu, nema veze sa sjevernokorejskom realnošću. Tokom obaveznih izleta na mjesta koja su naravno povezana sa životom i djelom dinastijskih vođa, student je prolazio kroz ruralna područja koja su pružal sasvim drugačiju sliku od upeglane prijestonice. „Putevi su u katastrofalnom stanju i zgrade su oronule – potpuna suprotnost od prijestonice“, priča Alesandro. Iako je izbjegavao da razgovara o politici, Alesandro je uspio da osjeti da se u Sjevernoj Koreji nešto mijenja. Većina zapravo ne zna ništa ili zna sasvim malo o životu van Sjeverne Koreje. Žeđ za informacijama o inostranstvu, pogotovo Zapadu, je velika. Kao i u mnogim slučajevima u istoriji, otvaranje ide preko muzike i pop-kulture. Kineska pa čak i muzika južnokorejskih pop-zvezda, polako, ali sigurno postaje dio svakodnevice.
Izvor i foto: dw.de
