Nekoliko mjeseci ranije je poratni Nirnberg nazivan gradom koji je 90 odsto mrtav. U gradsku Palatu pravde se 24. novembra 1945. godine stupila 22 muškarca. Stajali su pred sudom zbog zločina koji ranije kao takvi nisu bili definisani. Ovi muškarci su pripadali onome što je ostalo od vodećih nacističkih krugova, a prije početka suđenja su nekoliko mjeseci bili zatvoreni u jednom zamku u Luksemburgu. Nisu znali šta ih očekuje.
Neki od njih su računali sa tim da će odmah biti obješeni, drugi su bili uvrijeđeni jer su uopšte bili uhapšeni. Alfa mužjak među njima bio je Herman Gering, bivši predsjednik Rajhstaga, glavnokomandujući ratnog vazduhoplovstva i mogući nasljednik Adolfa Hitlera. Još u julu 1945. godine je Gering na jednoj konferenciji za štampu upitan da li zna da se nalazi na listi ratnih zločinaca. Njegov odgovor: „Ne. Pitanje me začuđuje jer ne mogu zamisliti zašto bih trebalo da budem na toj listi.“
Gering nije imao pojma da se sprema ogroman i komplikovani proces u kojem će zauzimati počasno mjesto. Ovaj sudski postupak zahtijevao je da se pravne osnove i kazne definišu na potpuno novi način, da tačke optužnice budu napisane kao nikad do tada. Uspostavljanje je ličilo pomalo na izgradnju elektro, vodovodne i kanalizacione mreže u Njemačkoj, s čime su Saveznici morali započeti od nule. Naime, tako nešto kao ovaj sudski proces nikada ranije nije postojalo.
Ogroman korak za pravdu
Nirnberški proces i Londonska povelja su bili od velikog, vizionarskog značaja, kaže Lauri Melkso, profesorka za međunarodno pravo sa Univerziteta Tartu Estoniji. „Ne postoji ništa važnije na ovom polju“, kaže ona za DW i dodaje: „Uticaj na to kako definisati međunarodne zločine bio je ogroman – na taj način je praktično nastao terminzločina protiv čovječnosti.“
Londonska povelja bila je rezultat napornih, haotičnih pregovora, koji su trajali šest sedmica. Održavali su se nakon pobjede Saveznika za kvadratnim stolom u Londonu. Kvadratna forma je bila obavezna kako bi četiri najveće pobedničke sile mogle da pošalju delegacije sastavljene od istog broja članova, pišu En i Džon Tusa u svojoj knjizi o Nirnberškom procesu koja je izašla 2010. godine pod naslovomThe Nuremberg Trial.
Britanci su bili domaćini i formalno su predvodili pregovore, ali nije bilo nimalo sumnje koja je svjetska sila u potpunosti vukla konce – SAD su imale ideju da vodeći nacisti budu izvedeni pred sud. Evropski saveznici su se zalagali za direktne kazne. Sovjetski lider Jozef Staljin je navodno tokom vesele pauze u pregovorima na Teheranskoj konferenciji predložio da se 50.000 vodećih nacista okupi i strijelja.
Za SAD, posebno za sudiju-idealistu Roberta H. Džeksona, uspostavljanje suda koji bi procesuirao najstrašnije zločine tog vremena bila je istorijska prilika. „Krajnje je vrijeme da delamo u skladu sa pravnim principom prema kojem je podsticanje na rat ilegalno i kriminalno“, napisao je Džekson u izvještaju predsjedniku Hariju Trumanu tokom priprema za Londonsku konferenciju.
Dva sistema, jedan proces
Ali sedmice u Londonu su prolazile i Džekson je potonuo u pravna trvenja oko najboljeg načina vođenja procesa. Najveći problem je bio što je u SAD i Ujedinjenom Kraljevstvu važilo je anglosaksonsko pravo (common law), a u Rusiji i Francuskoj, kao i u najvećem dijelu kontinentalne Evrope kao i samoj Nemačkoj, važilo je civilno ili kontinentalno pravo (civililicontinental law).
Da li optužnicu u prvoj verziji sastavlja tužilaštvo i tokom procesa predstavlja dokaze, kao u anglosaksonskom pravu? Ili bi kompletnu optužnicu sa svim dokazima trebalo da pripremi posebna grupa, koja to onda stavlja na raspolaganje tužilaštvu i odbrani, kao što je to običaj u kontinentalnom pravu? Imaju li sudije pravo da se umiješaju i vode proces, kao u kontinentalnom pravu, ili o postupcima treba da odlučuju advokati obje strane i optuženog koji bi takođe mogli da unakrsno ispituju svjedoke kao u anglosaksonskom pravu?
Ova pitanja se mogu učiniti beznačajnim u poređenju sa zločinima o kojima se radilo. Ali upravo ta trvenja pokazuju koliko duboko je već bilo nepovjerenje između dvije strane u Londonu – nepovjerenje koje je već tada slutilo na Hladni rat.
Džekson, koji je trebalo da postane glavni tužilac u Nirnberškom procesu, i njegov ruski kolega, general Jona Nikičenko, koji je trebalo da postane sudija, često su upadali u nesuglasice koje su eskalirale u sukobe. Obje strane su jedna drugu optuživale za loše namjere. Ali, kako kaže Melkso, „tamo gdje ima volje, ima i načina. Može se reći da je uspjeh već to što su dvije različite pravne tradicije došle do dogovora u slučaju kada su razlike u razmišljanju bile očite.“
Idealna slika i stvarnost
Na kraju pregovora o Londonskoj povelji postignut je dogovor o četiri tačke optužnice protiv 22 nacistička zločinca: zločina protiv mira, zajedničkog plana ili zavere, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
Vodeći nacisti pred sudom
Na prvi pogled čini se da je ovim tačkama optužnice sve pokriveno, ali Džeksonu su nedostajale dvije ključne tačke za koje je želio da u budućnosti budu propisane. On je želio da rat po sebi bude definisan kao univerzalni zločin i da osnova, koja je postavljena u Nirnbergu, kasnije važi za sve strane. Ipak Džeksonov san se nije ispunio: Nirnberg je ostao isključivo vojni tribunal, koji je bio formiran specijalno s ciljem sudskog procesuiranja nacističkog režima.
Ni tada, kao ni danas, međunarodno krivično pravo nije oslobođeno politike. Kako su principi Londonske povelje direktno prebačeni na Međunarodni krivični sud u Hagu, tako su tamo prebačene i greške. „Jedna od kritičnih tačaka na Međunarodnom sudu pravde je što se on vjerovatno nikada neće baviti američkim ili ruskim ratnim zločinima. Obje zemlje imaju jaku poziciju u Savetu bezbjednosti i svjetskom poretku“, kaže Melkso. „Problem ostaje: Važi li ovo pravo i za velike sile? Praktično gledano – ne.“
Lekcije iz Nirnberga
Uprkos komplikovanoj političkoj stvarnosti, značenje Povelje iz 1945. godine ne može se osporavati. „Londonska povelja je bila veliki kulturološki korak napred“, kaže njemački istoričar Ingo Miler u razgovoru za DW. On kaže da se lako zaboravlja da Njemačka dugo nije bila spremna da prihvati principe koje promoviše Povelja.
„Postojao je jak otpor u Njemačkoj protiv Nirnberškog procesa, posebno od strane pravnika“, kaže Miler. „Njemačko pravosuđe nije priznalo presude. Kada su stari nacisti oslobođeni, nije bilo registrovano da su prethodno kažnjavani. Dakle oni su dobili svu svoju vojnu penziju – uključujući zakasnele isplate.“
Miler je ipak optimističan. „Lekcija iz Nirnberga je da međunarodno pravo može biti sprovedeno“, kaže on. „Naravno da je slabost Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, da zaista moćni – SAD, Kina – njega ne priznaju. Ali ja vjerujem da on utiče na globalnu savjest.“
Izvor i foto: dw.de
