„Nema tog zida koji će nas zaustaviti na putu u bolji život“, priča Danijel, pripadnik avganistanske manjine iz Irana. Do Srbije je putovao 40 dana. „Prepješačili smo planine, preplovili more u čamcu na naduvavanje i vozili se ispod vagona kroz dvije zemlje. Ako Mađarska podigne ogradu, iskopaćemo tunel i proći ispod nje.“
Kod ciglane
Dok se Mađarska sprema da izgradi ogradu visoku četiri metra i dugu 175 kilometara na granici sa Srbijom, Danijel i njegovi prijatelji čekaju blizu stare ciglane u predgrađu Subotice. Ciglana je blizu pruge, deponije i groblja i predstavlja posljednju stanicu za izbjeglice koje su se zaputile ka obećanoj šengenskoj zemlji. Danijel i njegovi saputnici odmaraju u improvizovanom logoru, poput hiljada drugih ljudi koji su pobjegli iz Sirije, Avganistana, Pakistana i Irana.
Njihov dom je krug oko vatre, sa starim vojničkim pokrivačima na kojima sjede i spavaju. Sve što imaju je nešto hrane i čiste odjeće, koju su spakovali u torbe i objesili na grane drveća. Drva za vatru sakupljaju oko ciglane. Vodu izvlače u kofama iz starog bunara. Nije čista, ali nemaju izbora – a njihove sadašnje neprijatnosti nisu ni prinijeti onome što su već preživjeli kod kuće.
„Teško je biti Avganistanac u Iranu. Ne možemo da dobijemo državljanstvo ni zaposlenje. Ako te uhvate na granici, imaš dvije mogućnosti – da odeš u Siriju i da se boriš, ili da te deportuju u Avganistan. Tako su natjerali mog druga da ide u rat“, kaže Danijel.
Danijel povremeno prevodi za svog prijatelja, 35-godišnjeg Avganistanca, koji je na ovo dugo putovanje poveo ženu i šestogodišnju ćerku. Pješačili su tri dana kroz planine, krijući se od iranskih snajpera, zatim ilegalno prešli tursku granicu prije nego što su zaplovili ka Atini. Kroz Grčku i Makedoniju su prošli vozom, krijući se na drvenim daskama ispod vagona. Makedonska policija ih je primijetila na granici, ali im dozvolila da pređu u Srbiju. Uočila ih je i srpska policija, i takođe savjetovala da što prije odu u Mađarsku.
Problemi sa policijom
Danijela je iznenadila vijest da je Mađarska odlučila da podigne ogradu, ali on i njegov prijatelj ostaju optimistični. Dok se pozdravljamo sa njima, u logor dolaze tri mlada Mađara, donose vodu i nešto hrane. Kažu da se protive najavljenom potezu Budimpešte, ali naglašavaju da mnogi meštani podržavaju mađarsku politiku. „Uplašeni su, žele da se ograda sagradi što prije. Ali nešto tako veliko ne može da se napravi za par dana i još nisam vidio neke druge promjene na granici, na primjer više patrola“, kaže Laslo, koji nije želio da nam otkrije svoje puno ime.
U Subotici migranata uglavnom nema na ulicama, ali se mala grupa njih okupila u parku. Petnaestak mladića, svi iz sirijske prijestonice Damaska, sjede na zemlji. Gladni su i iscrpljeni, nakon 20 dana puta kroz Tursku, Grčku i Bugarsku. Namjeravaju da se dokopaju Njemačke i tamo zatraže azil.
„Rat u Siriji bijesni. Naše kuće su uništene, i nemamo ništa osim želje da potražimo bolji život. Ljudi poput nas, svi su oni napustili Siriju, ostali su samo borci. Tamo nema života“, kaže jedan od njih. Njegov prijatelj pokazuje sliku mrtve sestre na mobilnom telefonu. „Poslije napada, ostatak njegove porodice je pobjegao u Tursku“, kaže prvi mladić.
Kažu da su mnogi na njihovom putu bili ljubazni prema njima, ali plaše se organizovanih grupa koje ih traže po šumama. I moraju da izađu na kraju sa policijom. „Kada smo stigli u Beograd, otišli smo da se prijavimo u policijsku stanicu. Nisu nam dali nikakva dokumenta, ali su nam rekli da kupimo vozne karte za Suboticu. U vozu nam je prišao policajac i tražio pare. Pošto nismo imali svotu koju je on tražio, natjerao nas je da siđemo na sledećoj stanici. Nismo znali gdje smo i bili smo umorni. Spavali smo dva sata i onda pratili prugu do Subotice“, kaže jedan Sirijac.
Sada čekaju noć da ilegalno pređu granicu. Ne brine ih ograda. Telefon zvoni, i oni se brzo opraštaju od nas.
Privremena stanica
Na glavnom subotičkom trgu ljudi sjede u kafićima i djeca se igraju oko fontane. Nema migranata u blizini. Jedan od Subotičana, po imenu Siniša, spreman je da govori za DW. „Migranti dolaze već pet ili šest godina, ali u posljednje vreme vidimo da ih je sve više. Subotica je grad različitih kultura i nacionalnosti. Ne smetaju nam migranti, ali nas brinu ljudi koji ih iskorišćavaju. Čuo sam priču o krijumčarima koji uzimaju novac da ih odvezu do Mađarske, i onda ih ostave na naplatnoj rampi kod Novog Sada“, kaže Siniša.
Sledeća stanica je jezero Tresetište na manje od 100 metara od granice. Tu se okupljaju pecaroši – ali nema ni traga od izbjeglica. Jedan od čuvara kaže da se izbjeglice obično kriju u šumama i pokušavaju da pređu granicu tokom noći. Na drugoj strani jezera dva ribara iz Rumunije koji su ovdje na odmoru kažu da su vidjeli tek nekoliko migranata u posljednjih par dana.
„Jutros smo videli dvije grupe sa malom djecom. Bili su veoma ljubazni i samo su pitali gdje je granica“, kaže jedan od njih. „Isto je kao u Rumuniji. Preplavljeni smo imigrantima, ali ni kod nas ne ostaju dugo. Srbija i Rumunija su samo privremene stanice na putu prema Zapadu.“
Izvor i foto: dw.de
