Foto: Zoran Jovanović
Čim smo otvorili vrata sobe „DMB konačišta“ u Rakovici zapahnu nas nevjerovatno težak, ustajao vazduh. I gotovo potpuni mrak, usred bijela dana. U neurednom, zapuštenom sobičku jedva su se nazirala tri kreveta…
– Gizela, jeste li ovde – pitali smo.
– Ah, stigli ste – polako je podigla glavu. – Nećemo pričati ovdje. Čekajte me na kraju hodnika, vidjećete tamo ima malo nekih mojih stvari.
A, na kraju hodnika sto zatrpan stvarima sa potpisom prošlosti. Dok još zatečeni od prizora otvaranja sobe pokušavamo da sredimo misli, Gizela Giza Vuković (88) pognuta, u pidžami, ogrnuta ćebetom, oslanajući se na plastičnu stolicu polako korača prema nama. Dobitnica „Zlatne aerene“ u Puli, 1968. godine, za ulogu Dane Jezdić u filmu „Radopolje“. Kata iz „Radopolja“, Marica iz „Buđenja pacova“, tetka Milesa iz „Bubašintera“, Lina iz „Salaša u malom ritu“… A prije filmskih uloga, zvijezda Narodnog pozorišta u Subotici, nosilac repertoara Pozorišta u Leskovcu, glumica raskošnog pjevačkog i igračkog talenta. Koštana, Hasanaginica, Čehovljeva Sonja…
Pošto je sela u svoju, kako je zove, stolicu-oslonicu, upitasmo je kako je.
– Nikako! Ovde sam došla 2002. godine, vjerujući da ću usjpeti nekako da riješim problem stana. Ali, nisam. Još sam ovdje u ovom konačištu. A i to samo zahvaljujući dobroti direktora koji nas, iako smo mu mnogo novca dužni, ne izbacuje na ulicu.
Sobičak od desetak kvadrata u kom Gizela živi sa nezaposlenom, bolesnom ćerkom Milicom (66) i unukom Brankom (33) oboljelim od teškog oblika autizma, za sada je posljednja stanica seljakanja i podstanarskog života penzionisane glumice.
– Moja invalidska penzija, od oko 28.000 dinara, jedini je prihod za nas troje. Milica se nedavno razboljela, ne ustaje iz kreveta, a Branko je…
Oči se napuniše suzama. Brada zadrhta. Utihnu za tren, inače vrlo jasan Gizelin glas, savršene dikcije.
– Kada sam iz Subotice krenula u Beograd, otac Toma i mama Viktorija, prodali su moj dio zemlje i dali mi da kupim sebi stan u prijestonici. I jesam, u Nemanjinoj broj tri. Stanarsko pravo prenijela sam na ćerku, a onda su stigle zlosrećne devedesete. Ćerkina agencija je počela da gomila dugove… Neki ljudi, valjda zelenaši, izbacili su nas na ulicu. Često smo, potom, mijenjali podstanarske sobičke, gomilali dugove. U tim neprekidnim seljakanjima izgubila sam sve fotografije. Nemam, djeco, nijednu staru sliku, nijednu. Ne znam ni gdje mi je ostala „Arena“ – jedva govori.
Foto: novosti.rs
Nije, kaže, da se niko nije interesovao za nju. Ali, šta joj glumci sada mogu pomoći, kad se i sami bore za dostojanstven život.
– Prije nego smo došli u ovo konačište pomagao nam je iz svoje donacije premijer Zoran Đinđić. Kad smo se uselili ovde jednom nam je dug platio ministar Dragan Kojadinović, a onda i Voja Brajović. Pisala sam na sto strana, gradonačelnicima Beograda, ali odgovora nema.
Predlagali su joj, kaže, iz Centra za socijalni rad da pređe u starački dom.
– Kako da se razdvojim od njih dvoje. Moja penzija je i njihov prihod. Ne mogu da se razdvajam od njih, ne mogu. Oni su mi sve što imam. Neću se razdvajati od njih pa makar posljednje dane sjedjela na ulici. Samo da mi je da vidim neki skroman, svoj krov nad glavom pa nek sutra umrem – izgovorila je tiho Gizela.
Tešku tišinu koja je zavladala hodnikom iznenada prekinu graja mališana izbjeglih iz poplavljenog Obrenovca.
– Samo mi dajte ruku da ustanem, da se dobro oslonim na ovu moju stolicu. Tada sam na svome, pa ću polako do sobe – kaže Gizela.
Zakoračila je, a onda se polako, u stvari, najbrže što je mogla, okrenula. Osmijehom nam se zahvalila i poslala po poljubac. Na trenutak sve je izgledalo kao da sa blistave pozornice šalje poljupce oduševljnjnoj publici. Onda se tamna sjena vratila na njeno blijedo lice. Nastavila je da korača prema svojoj zamračenoj odaji. Jesu li i ovi njeni koraci staro glumačko bježanje? Kao što je nekada bježao prvi glumac Tespis u svojim čuvenim zaprežnim kolima. Bježao i sklanjao se, sve u ludoj nadi da će naići na pravog čovjeka. Hoće li Gizela naići na pravog među nama, onog koji će da joj pruži ruku pomoći?
Foto: novosti.rs
Ovo je moja kuća…
– Udavala sam se dva puta. Prvi put za Miličinog oca, mog Bunjevca koji nije bio javna ličnost. Drugi muž bio mi je Zvonko Bogdan, ali o braku s njim ne želim da govorim. Razišli smo se davno i šta tu više ima da se priča. Za ljubav svog života, glumca Josipa Bajića, nažalost, nisam mogla da se udam. Bilo je raznih prepreka. Ali znam da me je mnogo volio, a i ja, bogami, njega. Na radiju posljednjih godina čujem jednu pjesmu koja me uvek podsjeti na njega, na nas – otkriva Gizela dok recituje stihove: „Ovo je moja kuća, živeo sam tu, ovo je moja žena voleo sam nju…“
Nemam srca da ih izbacim
– Samo prve dvije godine od dolaska u DMB, gospođa Vuković je plaćala „stanarinu“. Bile su i dvije jednokratne uplate od ministara Kojadinovića i Brajovića. Ako bismo računali sadašnji dug sigurno bi iznosio više od tri miliona dinara. Pisao sam gradonačelniku Đilasu, objasnio tešku Gizelinu situaciju i predlagao da nam u zamjenu za njen dug grad oprosti naše dugove za struju i vodu, ali je on odgovorio da nije nadležan. S druge strane, Centar za socijalni rad Beograda slučaj je prebacio na Centar u Rakovici, a oni kažu da za ovaj slučaj nemaju rješenje. Nemam ni ja, a da ih izbacim nemam srca – kaže Mihajlo Mirčić, direktor konačišta DMB.
Gluma u krvi
Najljepši trenutak razgovora bio je kada smo Gizelu pitali šta ju je odvelo u glumu?
– E, pa ne znam – radosno su joj zasijale oči. – Neki đavo u meni, u mojoj krvi. Od djetinjstva sam bila glumica, nestašna, živahna. U trenu sam se svugde stvorila. I, znate, kad bih ponovo birala životni poziv, nema sumnje da bi to bila gluma!
Izvor: Jelena Matijević novosti.rs
