Sklonost umjetnosti Davora Vugrinca nije tek puki snobizam nekoga ko je zaradio dovoljno para (Foto: Marko Lukunić / Pixsell)
Divimo im se dok su na terenu, ali čim iskorače izvan aut-linije za većinu su tek priprosti momci skromnog intelekta. Navikli smo već na niz stereotipa o fudbaleri u čijem su stvaranju i mnogi od njih svesrdno pripomogli.
Zaboravljamo da su to najčešće mladići još u dječačkoj dobi odvojeni od roditeljskih skuta i gurnuti u surovi život modernog fudbala u kojem ubitačni režim treninga i utakmica ne ostavlja suviše prostora izvanterenskim aktivnostima.
Možda baš zato i vrhunski fudbaleri u najboljim klubovima i oni dobri u prosječnima imaju dva života: jedan za vrijeme igračke karijere i jedan poslije nje. No čak i kada objese kopačke o klin, većina ih ili ne želi ili nema drugoga nego ostati u fudbalu. Jedni se uče trenerskom zanatu ili pokreću svoje fudbalske akademije. Drugi skautiraju talentirane poletarce, treći postaju televizijski sukomentatori, a oni najambiciozniji ciljaju na rukovodeće položaje u klubovima i savezima. Poneki se upuste u privatne biznise, ali to je danas mnogo teži i neizvjesniji put.
Ima, naravno, i nesretnika čije sudbine otkrivaju naličje svijeta fudbala. Jedan od takvih je, primjera radi, Ismet Hadžić, pouzdani stoper i standardni prvotimac zagrebačkog Dinama iz šampionske 1982. godine. Okončavši karijeru on je ubrzo spiskao zarađeni novac, pa je godinama živio doslovno na ulici. Imao je problema s alkoholom, spavao po parkovima, umivao se u gradskim fontanama i preživljavao od siće zarađene guranjem kolica s voćem i povrćem na zagrebačkim tržnicama.
Kasnije se izvukao iz nevolje. Pomogli mu prijatelji, pa danas vodi veteranski tim Dinama, a mladima poručuje neka im škola uvijek bude na prvom mjestu.
Ima fudbalera koji su taj životni savjet usvojili i ne čuvši ga od Hadžića; onih koji izmiču raširenim stereotipima o slabo obrazovanim momcima sa zlatnim lancima i skupim automobilima, uvijek okruženim manekenkama, koji u rijetko slobodno vrijeme idu na „cajke“.
Intelektualci i buntovnici
U davnija vremena, dok se u fudbalu i oko njega još nisu vrtjeli bezobrazno veliki novac i dok je fudbal imao tog staromodnog šarma i amaterskog zanosa, igrači su prijepodne mogli biti i činovnici ili poštari, a poslijepodne igrati velike derbije domaćih liga i međunarodnih kupova. Nije tada bilo ništa neobično kada bi, usporedo s klupskim obavezama, završavali fakultete, pa po završetku igračke započinjali inženjerske, doktorske, advokatske i slične karijere. Danas je takvih mnogo manje, no o njima mnogo više priča.
U Hrvatskoj će, kada je o tome riječ, mediji uvijek servirati bivšeg reprezentativca i takođe bivšeg selektora Slavena Bilića koji je još za igračkih dana diplomirao pravo. Ili pak bivšeg kapetana „vatrenih“ Zvonimira Bobana, koji je skinuvši kopačke najprije pohitao upisati studije istorije. Fakultet je završio u roku i stekao profesorsku titulu.
U svjetskim širinama, kao primjer „intelektualca u kopačkama“ uvijek se među prvima spominjao pokojni Brazilac Socrates, kojeg su još u igračkim danima nazvali „doktorom“ zbog dviju diploma – iz medicine i filozofije. Legendarni Brazilac, koji je ime posudio od slavnog antičkog filozofa, umro je ne dovršivši započeti roman. Ostat će upamćen i po profinjenoj igri u kojoj je doista bilo nečeg „filozofskog“.
Bilo je u fudbalu i neukrotivih buntovnika. Najpoznatiji je, svakako, Diego Maradona, kontroverzni obožavatelj Che Guevare i prijatelj Fidela Castra koji nikada ne drži jezik za zubima i otvoreno prezire američku politiku.
Donekle mu je sličan i Eric Cantona, još jedna buntovna prznica kojeg fanovi Manchester Uniteda i danas smatraju božanstvom. Okačivši kopačke o klin i on je ostao medijski sveprisutan: glumio je u nekoliko filmova (jedan upravo snima u Hrvatskoj!) sâm je snimio neke, a društveni angažman pokazao je u jeku globalne financijske krize pozvavši Francuze, ali i druge da kazne bankare povlačenjem sveg novca s računa.
Kolekcionar profinjenog ukusa
Zaokružimo priču s nekolicinom netipičnih igračina s ovih prostora. Nedavno je kopačke o klin u svojoj 40-toj objesio i Davor Vugrinec, sa 146 zabijenih golova najbolji strijelac u istoriji Hrvatske nogometne lige. Rasni golgeter koji je stasao u varaždinskom Varteksu, proslavio se u turskom Trabzonsporu i nekoliko italijanskih prvoligaša, a igrački zenit dosegao u Rijeci i zagrebačkom Dinamu ima sasvim dovoljno referenci za pristojnu igračku biografiju.
No, njegova karijera nije bila uobičajeno markirana. On je umjetnička duša u kopačkama, dugogodišnji kolekcionar slika s najvrjednijom privatnom zbirkom hrvatskih modernista. Dio njegove zbirke nedavno je bio izložen u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, a istoričar umjetnosti Igor Zidić, tom prigodom nije krio oduševljenje i sadržajem zbirke i njezinim vlasnikom čije izoštreno oko i profinjeni „njuh“ uočavaju vrijedna platna i prepoznaju falsifikate bolje nego mnogi školovani kunsthistoričari.
Vugrinčeva sklonost slikarstvu nije tek puki snobizam nekoga ko je zaradio dovoljno para. Od mladosti je zaokupljen time i sam se obrazovao i učio zanatu. Sam će reći kako je od svojih zarada mogao kupovati bijesne aute i slične stvari, ali da je brzo shvatio kako je to površno.
„Fudbal je bio važan dio mog velikog životnog razdoblja, mnogo mi je toga omogućio i u njemu sam postigao sve što sam mogao. (…) Moj je život dalje vezan uz umjetnost, ona me zanima i ispunjava, i samo se time želim baviti. Tu do kraja vidim sebe“, kazao je Vugrinec za kojeg je jedan njegov bivši klupski cimer svojedobno izjavio kako „taj samo čita one velike knjige, debele, ruske“.
Još jedan bivši Dinamovac i reprezentativac, golman Tomislav Butina. takođe je pasionirani kolekcionar slika, ali za razliku od Vugrinca njega zanima isključivo savremeno apstraktno slikarstvo.
Umjetničke duše
Slikarstvo ili samo kolekcionarstvo bili su opsesija još nekim igračima. Sjetimo se opet legendarnog i nažalost pokojnog golmana Petra Borote koji je takoreći žrtvovao igračku karijeru kako bi se posvetio slikarstvu.
Sarajlija Predrag Pašić, u osamdesetima ponajbolje lijevo krilo FK Sarajeva i jugoslavenske lige, po završetku karijere okušao se kao galerist.
„Otvorio sam galeriju slika i pet godina prije rata živio u drugom svijetu. Izgubio sam kontakt sa fudbalom, postao galerista i živio u svojoj drugoj ljubavi. Bio sam talentovan za likovnu umjetnost, ali me fudbal odveo od toga“, kazao je jednom.
Najfascinantniji lik među netipičnim nogometašima s ovih prostora vjerojatno je Ivan Ergić. Taj bivši reprezentativac Srbije te igrač Juventusa, Basela i Bursaspora, rođen u Hrvatskoj, istinski je intelektualac: pjesnik, književnik, esejist i nadasve žestoki kritičar današnjeg fudbala, čije naličje razotkriva u svojim tekstovima.
On će za današnje nogometaše reći da su „otuđene i nedostižne zvijezde“, a za samoga sebe rezignirano ustvrditi kako se igrajući nogomet, zapravo, nije bavio nečim smislenim.
„Za mene je porazna činjenica da sat vremena socijalne radnice, doktora ili učitelja u konkretnom ljudskom smislu više vrijedi nego moja čitava karijera. To je toliko jednostavno i očigledno, ali društvo i njegovi vrijednosni orijentiri zasnovani su na podvali i laži. Nogomet jednostavno nema tu ljudsku dimenziju da bih mogao reći da sam se bavio nečim smislenim i vrijednim“, kazao je Ergić u intervjuu riječkom Novom listu prije nekoliko godina.
Izvor: Miroslav Filipović Al Jazeera
