Foto: novosti.rs
Hrvatski Alkatraz – tako vole mještani ostrva Raba, pogotovo mjesta Lopar, zvati Goli otok, zloglasni logor i zatvor komunističkog režima, namijenjen u početku za političke, a kasnije i druge zatvorenike.
Goli otok, kao i Sv. Grgur, na kojem je bio smješten zatvor za žene, nalazi se nekoliko morskih milja od Lopara. Kada mu se približavate, velikim dijelom zaista opravdava svoj naziv, iako je dio objekata u kojima su boravili i radili zatvorenici prošaran zelenilom.
To je mjesto na koje su od 1949. do 1956. godine, ali i kasnije, bili dovođeni tzv. neprijatelji države, naroda i tekovina revolucije.
Prema nekim podacima, u tom je razdoblju kroz njegove zidine prošlo više od 15.000 ljudi. Mnogi su tamo ostavili zdravlje, a neki i živote.
No, danas su objekti koji su nekada služili za smještaj zatvorenika i kao radni pogoni – ruševine.
Po napuštenim i ruševnim prostorima, koji izgledaju kao da su čudom preživjeli svjedoci vremena prije nego je Zemlju zadesio Armagedon, tu i tamo trčkaraju pacovi i zečevi. Svuda okolo su tragovi ovaca.
Pri ulasku u potpuno devastirane hale, sobe i hodnike, s uma ne silazi ni bojazan da biste mogli nabasati i na nešto opasnije i neugodnije – zmiju, primjerice.
U svakom slučaju, osjećaj obilaska unutrašnjih prostorija tih ruševnih objekata nije ugodan i teško je zamisliti da su tu nekad živjele – ili životarile – hiljade ljudi.
Neugodno sjećanje
Ostrvo godišnje posjeti između 50.000 i 100.000 turista. Dio dolazi u organizovanim grupama, dio je u prolasku, koji obično svrate na obrok u ugostiteljski objekat u jednoj od dviju luka.
Taj restoran je, uz bioskop i muzejski prostor, u kojem se prikazuje 10-minutni film o golootočkoj istoriji i gdje se mogu razgledati predmeti iz nekadašnje svakodnevice ovoga mjesta, jedino što na ostrvu radi.
Barba Grga, dok nas gliserom vozi prema ovom izolovanom i tijesnom mjestu, kaže da ima i stranaca, poput Njemaca, Austrijanaca, Mađara, Poljaka… No, zanimanje je, naglašava, sve slabije.
Dolaze posjetioci s područja bivše Jugoslavije. Česti su oni čiji su preci imali nesreću da „zapnu“ ovdje. No, mnogima je tek usputna stanica. Onim drugima je neugodno sjećanje, iz više razloga.
„Ovi drugi gosti malo su tužni kad vide da je to sve razbacano, da je to propalo, onda su tužni. Oni su mislili da će doći da vide slično Alkatrazu, ili tako nešto, a na kraju vide smeće“, kaže Grga.
Zaposlenog Darka smo zatekli kako posprema bioskopsku dvoranu i muzejski dio. Ima direktan kontakt s posjetiocima. Nedavno je bila žena iz Australije, čiji je otac ondje bio zatočen.
„Jezivo, kad im je vodič ispričao sve što se dešavalo tu i kako su ljudi tu živjeli, nije im baš bilo svejedno“, kaže Darko.
Spor o vlasništvu
Uprkos svemu, Goli otok je svjedok jednog vremena i onoga što se na njemu događalo. Svjesni su toga i u Loparu. Načelnik Opštine Alen Andreškić kaže da je njihova dužnost revitalizovati to mjesto, a slaže se, kaže, i javnost.
„Da se jednostavno krene s jednim spomen-područjem, koje bi obuhvatilo jedan manji dio, gdje bi mi dostojno obilježili žrtvu, patnju, stradanje koje se događalo na Golom otoku, prvenstveno znači mislimo na žrtvu nevinih ljudi koji su bili na Golom otoku. Svakako da poštujemo i trebamo poštovati svaku žrtvu, a posebno žrtvu pripadnika hrvatskog naroda“, kaže Andreškić.
No, prva prepreka ovom planu su neriješeni imovinsko-pravni odnosi – dio mještana Lopara spori se s državom, jer tvrde da su nekad oni bili vlasnici zemljišta na Golom otoku.
Osim toga, nakon što je 1989. godine zatvorena kazneno-popravna institucija, tadašnja Socijalistička Republika Hrvatska dio je nekretnina s države prenijela na upravljanje Skupštini opštine Rab. Tu se spor oko vlasništva dodatno komplikuje.
Turistički potencijal
Dodatni problem je što, po nekim rješenjima, Goli otok spada pod ingerenciju Lopara, ali pravo polaže i Grad Rab. Čeka se konačna odluka povjerenstva Vlade, koje arbitrira u ovom slučaju.
„Tako da se, uz isprepletene, neriješene imovinsko pravne odnose, uz harizmu koju je Goli otok imao, prvenstveno između 1949. i 1956 godine, dogodilo da jednostavno nemamo jasnog vlasnika nad tim nekretninama i propadanje i devastiranje tog cjelokupnog prostora“, kaže Andreškić.
Andreškić smatra da bi, s jedne strane, trebalo nastaviti s nacrtom zakona o osnivanju spomen-područja, u čijem bi finansiranju trebala učestvovati lokalna samouprava, Primorsko-goranska županija i država. Dio novca kasnije bi svojim aktivnostima trebala pribavljati i sama ustanova. S druge strane, tu su i turistički potencijali ostrva.
„Sigurno da se spomen-područje i muzejski dio, s posebnim pijetetom prema žrtvi i prema stradanju, može uključiti u dio turističke priče. Svi drugi programi, koji ne isključuju, ne opterećuju, ne degradiraju patnju ili stradanje žrtava, takođe su dobrodošli, prije svega tu mislim na turizam.“
Robinzonski turizam
U taj dio priče uključena je i tamošnja turistička zajednica. Najvažnije zgrade označene su objašnjenjima na četiri svjetska jezika kako bi sadržaj približili turistima.
Tu je mala suvenirnica i turistički vozić, koji vozi u sezoni, te izleti i taxi prevoz brodovima. No, stanjem nisu zadovoljni.
Direktor kancelarije Turističke zajednice Lopara Marin Mušco kaže kako su objekti u jednom trenutku zbog ruševnosti bili i opasni po turiste.
Nekoliko bi zgrada, kaže, trebalo renovirati i napraviti spomen-područje. Dio ostrva bi bio prepušten turizmu. Ali, ne kapacitetima koji bi konkurisali onima koji već postoje u Loparu, nego onima kojih na Rabu nema.
„Dakle, ili robinzonski kamp, ili neke mobilne kućice u kamenu, koje bi se uklopile u okolinu. Da ne strše, da ne devastiraju prostor, a koje bi privlačile turiste da, možda, kombininuju odmor, da su sedam dana tu, pa da tri-četiri dana pokušaju se malo izoluju od spoljnjeg svijeta. Recimo da im lokalno stanovništvo odavde dostavlja hranu i sve što im treba, ali da tamo nema nikakvih drugih sadržaja, buke“, kaže Mušco.
Stoga su zaključili kako bi za njih kao destinaciju najbolja bila kombinacija postojeće ponude i netaknutosti koju pruža Goli otok.
Planove poremetio rat
U međuvremenu, dio lokalnog stanovništva negoduje – ne vide da bi se uskoro nešto moglo promijeniti.
Mladi Vedran iz Lopara, uređujući klupice za novu sezonu u spomenutom restoranu, strahuje da od većine planova neće biti ništa. Država bi se, kaže, trebala jače angažovati.
„Država, sama po sebi, nije trebala dozvoliti da se ovo uopšte dogodi, po meni, a i po drugim ljudima. Trebali bi, a sad nemaju oni novca, oni u biti ne žele riješiti ko je tačno vlasnik… Oni se u biti ograđuju od toga, njihovo je, ali i nije, kao“, kaže Vedran.
Na odlasku s Golog otoka barba Grga se u dva navrata osvrće nazad. Kako kaže, nakon zatvaranja dio objekata je bio u odličnom stanju i ozbiljno se krenulo u realizaciju turističkih potencijala. No, sve je ubrzo prekinuo rat.
Svi su, kaže, tada mislili na oružje, niko nije mislio na Goli otok.
Izvor: Tomislav Šoštarić, Al Jazeera
