Foto: Dajana Kuk i Len Dženšel
Jedan gradski par, koji se izvezao u pustinju, zapada u nevolju pri zalasku sunca na osamljenom putu kroz kanjon. Tiho je i bez vjetra. Pa ipak, poput vukova u noći klupka pustinjskog kotrljajućeg korova se jedna za drugim okupljaju oko njih.
„One nas slijede”, uzvikuje junakinja. Kad njen suprug pokuša da interveniše, jedna Salsola mu skače u oči.
„To liči na oktopoda!”, viče on pošto ju je strgnuo sa lica. „Kao da je živo!… Odakle potiče ta snaga? Kako možeš da oživiš mrtvu biljku?”
Ima i jezivijih trenutaka u ovoj staroj, crno-bijeloj, naučnofantastičnoj seriji „Na granici mogućeg”. Ali je, po meni, ova epizoda, „Zov tišine”, ispunjena naročitom stravom.
Moj lični okršaj sa ovim nemanima započeo je one jeseni kada smo supruga i ja odlučili da kupimo oko hektar zemlje za uzgajanje konja na periferiji Santa Fea. Primijetili smo da unaokolo leži nekoliko sasušenih klupka pustinjskog kotrljajućeg korova. Ali to se moglo i očekivati. Salsola tragus, kako je nauka naziva, ili ruski korov, sveprisutna je na Zapadu. Nekoliko mjeseci kasnije, pošto smo kupili imanje, zatekli smo još više ovog korova: martovski vjetrovi su ga nagomilali uz sadnice borova i smreke.
Trudio sam se da ne brinem. U dvorištu naše kuće, u gradu, borio sam se protiv svakojakog korova, a povremeno čak i protiv ovog. Bilo je tu i ljetnjeg čempresa i oska , divlje slačice koja je izgleda otporna i na vatru i na herbicide, i žute lanike, čija izlučevina (izgleda, neki humanicid) izaziva opekotine na koži i kojom se ova biljka brani od berača kakav sam i sam. Imena koja dajemo ovim bićima sjvedoče o ljudskom gnušanju: svinjski korov, pseća kuga, konjski korov, krmačin čičak, smrdljiva trava, dronjava trava, sirotinjsko korito. Evolutivno osposobljene da prežive u najsurovijim područjima planete, ove biljke se svuda lako prilagođavaju.
Salsola je, po mom shvatanju, njihov Džingis-kan. Osvajač iz evroazijskih stepa, istočno od Uralskih planina, ruski korov pokazuje zapanjujuću sposobnost da napreduje na teritoriji koju osvoji. Ova biljka odumire tokom zime, a njene stabljike postaju toliko lomne da ih može prelomiti udar vjetra. A onda počnu da se kotrljaju i kotrljaju, stapajući se u mnoštva ružnih, smeđih, bodljikavih hrpa, kojima bi mogla da se zapali kuća ili potpiri bijes nekontrolisanih požara. Korisne praktično ni za šta, ove biljke mogu da dosegnu veličinu folksvagen bube i da na kilometrima dugim putanjama razaspu i po 250.000 semenki. Sjemenje potom vreba u zajsedi, pripremajući se za sljedeći talas invazije.
Uz proljećno topljenje snijega i prve ljetnje kiše na ranču hiljade sjemenki ruskog korova počinje na suncu da niče i da se pojavljuje na smeđem tlu u vidu sićušnih plavičastozelenih zvijezda. Ove mladice djeluju tako ljupko i nevino dok se baškare na suncu. A onda počinje njihov preobražaj. Za svega nekoliko dana već dostižu veličinu moje ruke i svojim gumastim, ružičastim korijenjem trolovski se odupiru dok pokušavam da ih istrgnem iz zemlje. Jer još uvek nisu spremne za odlazak.
Već sljedeće nedjelje neke od ovih biljki dostižu veličinu kugli za kuglanje. Budući da znamo da će se uskoro udvostručiti i utrostručiti, zasijecamo ih motikama, tovarimo na zadnji deo mog džipa i odvlačimo na smetlište. Kroz dvije nedjelje ponovo su nikle.
Skoro svaku subotu tokom tog ljeta proveli smo puneći najveće moguće kese za smeće najsvježijim izdancima, pokušavajući da prekinemo drevni ciklus tako što ćemo onemogućiti mladim biljkama da poseju seme. Pretraživao sam svaki kvadratni metar imanja, a već sledeće nedelje sam morao da radim sve ispočetka. Salsola je bila svugdje.
Ovaj korov i ja tokom idućih nekoliko mjeseci ušli smo u uloge plijena i predatora, a ja sam stekao instikte lovca. Moju pažnju bi privukao i najsićušniji titraj Salsole, pa sam riljao dok ga u potpunosti ne bih uništio. Pokušavao sam da ih uklanjam trimerom, a mlade izdanke da spaljujem propanskom bakljom. Isprobao sam i herbicide – kao svojevrstan vid hemoterapije – čija je namjena bila da uguše izdanke u zametku ili da poremete metabolizam već izniklih izdanaka. Svako sredstvo je imalo samo marginalna dejstva. Salsola je bila uvek korak ispred.
Uskoro sam sebe uhvatio kako provodim sate nad knjigama poput „Korov Zapada” i „Osnovi nauke o korovu”. Ima zadovoljstva u upoznavanju neprijatelja: njegovih navika, običaja, a ponekad i njegove psihologije. Bio sam uvjeren da su do sada ove biljke naučile da se od mene kriju, da čučnu iza kamena i razaspu sjeme prije nego što ih uhvatim. Do novembra, kada je nicanje konačno prestalo zbog nastupajuće zime, vidio bih ruski korov čim bih sklopio oči, a i čuo bih Džina Otrija kako peva onu jezivu pjesmu „Kotrljajuća trava”.
Kotrljajuća trava oko mene pjeva svoju usamljenu pjesmu.
U noćima ispod prerijskog mjeseca,
Ja jašem sam i pjevam ovu pjesmu.
Gledam je kako se kotrlja tu i
Zavjetuje svoju ljubav tlu…
Zavjetuje svoju ljubav tlu! Prije će biti da je reč o pljački i haranju. Sljedećeg proljeća, poslije svog tog posla, Salsola se pomamila kao nikada do tada. A naravno, teško da sam bio jedini učesnik ovog rata u kojem se ne može pobijediti. Kako je uopšte do svega ovoga došlo?
Najprije je ministarstvo poljoprivrede Sjedinjenih Država, sa sjedištem u Vašingtonu, 1880. godine dobilo izvještaj o nepoznatoj biljci koja je počela da se pojavljuje na tek obrađenim oranicama Južne Dakote. Uz izveštaj je pristigao i uzorak koji je pronađen u blizini grada Jankton na rijeci Misuri. Ova informacija je bila arhivirana i zaboravljena sve dok, poslije nešto više od decenije, nisu počeli poštom da pristižu i drugi uzorci. Jedan je poslat iz Aberdina, 320 kilometara sjeverozapadno od prvobitnog uzorka, a drugi čak iz Sjeverne Dakote. Napredovanje je već uveliko bilo u toku. Početkom 1890-ih zakonodavac je predložio da se postavi ograda oko države da bi se spriječilo širenje. Ali bilo je prekasno. Do tog trenutka korov je već stigao do Kanade.
Dok istražuje njen istorijat, Džejms Jang, naučnik pri Ministarstvu poljoprivrede Sjedinjenih Država, prikuplja pisma koja dokumentuju ovu najezdu. „Preplavljen je veći dio Južne Dakote istočno od Misurija”, napisao je jedan farmer 1891. godine. „U nekim djelovima države ovog štetnog korova ima u tolikoj mjeri… da su mnogi farmeri zbog njega napustili svoje kuće.”
Jedan drugi korespondent je zapisao da su mu „razboriti Rusi” rekli da ovaj korov obilno raste u njihovoj domovini, u okolini Odese, te da su ga „u Ameriku donijeli Rusi na neki nepoznat način”. Neki farmeri su sumnjali da su ga namjerno unijeli subverzivni menoniti.
Lister Hoksi Djui, viši botaničar, upućen je iz Vašingtona da obavi istragu. Razgovarao je sa svakim koga je mogao da pronađe i od koga je mogao da dobije informaciju o najezdi. Zamišljam ga kako jaše na konju i nosi plakate „TRAŽI SE” sa slikom korova. Razaslao je upitnike okružnim upravama sedam država u kojima je pitao kada je biljka prvi put primijećena i koliko se raširila. Bio je zaprepašćen onim što je saznao: „U relativno kratkom razdoblju od dvadeset godina ruski korov je u manjoj ili većoj mjeri prekrio gotovo kontinuirano područje od preko 90.000 kvadratnih kilometara.”
Ajova, Nebraska, djelovi Viskonsina – sve je bilo prekriveno. Djui je brzo uvjerio svoje nadređene da nije riječ ni o kakvoj zavjeri. Tokom 1873. ili 1874. godine – u toj mjeri je Djui bio precizan – na jednoj farmi kod sela Škotska u Južnoj Dakoti sasvim slučajno je posijano zaraženo sjeme lana iz Rusije.
„Brzina kojom se širi ruski korov, kako u pogledu osvajanja novih područja, tako i u pogledu potpunog prekrivanja teritorije koja je već osvojena, daleko prevazilazi sposobnost bilo kojeg poznatog korova u Americi”, izveštava Djui. „Čak veoma mali broj biljnih kultura koje se svrhovito sade i siju može po brzini rasprostiranja da se poredi sa ovim korovom.”
Salsola se brzo proširila po Zapadu, tako što je puštala korijen uz puteve, kanale za navodnjavanje i željezničke pruge, ili tako što je kao slijepi putnik putovala u tovarima žita. Do 1885. godine stigla je do Kalifornije. U roku od nekoliko godina bila je prisutna u više od dvanaest država. Ludujući po svojoj novoj domovini, Salsola je postala zastrašujuće djelotvorna sjetvena mašina.
Na njoj jedva da ima lišća, tako da svu energiju usmjerava u proizvodnju malih, bodljikavih ljuspica koje se zovu brakteje. Zavučeni u pukotini između brakteje i peteljke, nalaze se jedva vidljivi sjemenski cvjetići. Unutar svakog, uvijen poput zmije, nalazi se zametak Salsole, spreman da se razvije u mladicu čim se dnevne temperature podignu iznad nule. Uz svega nekoliko kapi vlage ovaj korov počinje da raste i pušta korijen koji može da se razvije do dva metra dubine, uz pomoćno korijenje koje je čak i duže.
U kasnu jesen, kada su zrele biljke pune sjemena, sloj ćelija pri korijenu biljke slabi poput peteljke jabuke da bi se lako odvojila. Tada stiže neminovni vjetar. Biljka se lomi, kotrlja i rasipa sjeme. Na plodnom zemljištu, neplodnom zemljištu, vlažnom ili suvom, ilovastom ili pjeskovitom, alkalnom ili kisjelom – gdje god pronađe priliku. Dokle god se zemlja rastresa plugom, ašovom, kravljim papcima, Salsola će rasti. Godine 1959. prvi put je primijećena na Havajima. Današnja baza podataka Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Država bjeleži da ruski korov raste u svim američkim saveznim državama, izuzev na Floridi i na Aljasci.
Ovaj korov je isto tako nastavio da raste u svojoj domovini i prostire se po sušnim područjima Evrope i Azije. Osvojio je i Kanadu, Australiju, Argentinu i Južnoafričku Republiku. Pošto su početkom šezdesetih godina prošlog veka konačno obustavljene nadzemne nuklearne probe na poligonu u Nevadi, saopšteno je da je prva stvar koja je iznikla bio ruski korov. Radioaktivna Salsola se iskotrljala sa starog nuklearnog poligona Henford u državi Vašington, gdje se proizvodio plutonijum tokom hladnog rata. Ne bi me iznenadilo da jednog dana čujem da je ruski korov pronađen na Mjesecu.
U želji da vidim gdje je cijela ova zbrka započela, proljetos sam odletio u Sijuks Fols, iznajmio sam kola i uputio se u okrug Bon Om, gdje su oni nesrećni farmeri pustili da zli duh utekne. Dok vozim po poljskim putevima, razmišljam o onoj epizodi iz serije „Na granici mogućeg”. Poluludi, stari čudak spasava onaj par od napada kotrljajućeg korova i oni nalaze utočište na njegovoj farmi. Na stolu leži primjerak novina: „Iza ovih biljki stoji zla inteligencija”, napisao je prije nego što ju je sam u potpunosti izgubio. „Ne, ne iza njih, u njima.”
Tabla na prilazu obznanjuje mi da stižem u selo Škotska, koje ima 891 stanovnika. Nema lučnog svoda iznad puta poput onog u Kastrovilu, u Kaliforniji, koji objavljuje da ste stigli u „svjetski centar artičoke”. To što ste postojbina ruskog korova nije nešto što biste reklamirali. Ljubičasti vodotoranj uzdiže se nad Glavnom ulicom, koja vodi do parka u kojem se igraju djeca. Uz jedan ćošak, izvan zone koja se održava, pribilo se nekoliko klupka korova pripravnih da uđu u selo. Veći dio ove oblasti je sada pod kukuruzom i sojom, tako da ne vidim toliko ruskog korova koliko sam očekivao. Uglavnom se javlja duž puteva, u zapuštenim ulegnućima. Zbog manjka otvorenog prostora i obilnog korišćenja industrijskog herbicida, Salsola se preselila na zapad, na pogodnije zemljište.
Produžavam do Vermiliona, gdje sam se dogovorio da razgledam istorijske uzorke u herbarijumu Univerziteta Južne Dakote. Postdiplomac Džejms Robertson, koji se stara o ovoj zbirci, prostire korov na sto poput fotografija osumnjičenih. Najstariji je iz avgusta 1892. godine – prije više od sto generacija.
„Imali smo školskog savjetnika koji je imao običaj da kaže da je ’korov’ termin koji koristi gubitnik za pobjednika”, kaže Robertson. „Mislim da je korov pobijedio.”
Nije svako spreman da se preda. Da bi držali Salsolu pod kontrolom, naučnici pri Ministarstvu poljoprivrede Sjedinjenih Država zajedno sa kolegama iz Rusije, Uzbekistana i Turske već godinama vrše eksperimente sa štetočinama – grinjama, žišcima, moljcima i gljivicama – koje napadaju korov na njegovim prirodnim staništima. Linkoln Smit, jedan od istraživača, predviđa da bi ovakav vid biološke kontrole, uvezen u Sjedinjene Države, „trebalo da na širim područjima pomogne u smanjivanju populacije ovog korova do neškodljivog nivoa”. Ali tek treba da dobije saveznu dozvolu da bi to sproveo na terenu. Savezni propisi poput ovih zapravo su dobri, pretpostavljam. Volio bih da su bili tu kada je Salsola počela da se širi. Za sada jedini njeni pravi neprijatelji smo mi sami.
A nismo osobito ujedinjeni. Žitelji Čendlera u Arizoni za Božić su napravili božićno drvo od kotrljajućeg korova. U Albukerkiju se ogromni Snješko Bjelić od kotrljajućeg korova preteći nadnosi nad međudržavnim putem broj 40. Prerijska farma kotrljajućeg korova u Garden Sitiju, u Kanzasu, zapravo uzgaja Salsolu – namjerno! – u dugačkim, urednim lejama: „Kotrljajuće korijenje kontrolisanog kvaliteta!” Otprema ih u kutijama po cijeni od 15 do 25 dolara za dekorativne svrhe. (Posebna veb-stranica namijenjena je japanskim mušterijama.) Čovjek u „Čudnim tvorevinama prirode” u Juti ponosno mi saopštava da se njegovo kotrljajuće korijenje koristi u izlozima „Ralf Lorena”, na brodvejskim predstavama i pri vjenčanjima sa motivima Zapada. Za 14,99 dolara ovaj čovjek će vam prodati paketić semena kotrljajućeg korova.
Možda ima nečeg čemu se treba diviti kada je reč o kolektivima i komercijalnim preduzećima poput ovih – nečeg poput stvaranja najboljeg iz nevolje, prihvatanja onog što je neminovno. Ali ja to ne prihvatam. Po meni, to je samo šurovanje sa neprijateljem.
Izvor: Džordž Džonson nationalgeographic.rs