Kažiprstom, s unutrašnje strane, i palcem stariji muškarac razvuče dječakov obraz i sigurnim pokretom probode ga dugačkom iglom. To isto zatim uradi i blizu drugog ugla usana i okrene se sljedećem mališanu.
Ubrzo se njih šestorica, dok im iz obraza vire metalni šiljci, zajedno sa odraslima njišu gornjim dijelom tela u ritmu sve glasnije i sve brže muzike. Na njihovim licima nema znakova bola, tek ozbiljnost… i naglašena ukočenost, valjda zbog igala provučenih kroz usta.
Desetak minuta kasnije, isti onaj stariji muškarac prilazi im obrnutim redom i vadi igle. Na glatkim dječjim licima nema ni kapi krvi, ostaje samo ozbiljnost. Ali dječak koji je prvi pristupio probadanju sada učini nešto neobično: kratkim pokretom ruke odbije vađenje igle i nastavi da pleše proboden, još nekih pola sata!
On je budući poglavar derviša – šejh, nasljednik sadašnjeg šejha Adrija Huseina Šehua. Otac je iglu prvo provukao kroz obraze svog dvanaestogodišnjeg sina.
„Derviši kažu: ‘Što ne želiš sebi, ne radi drugima’“, objasnio je svoj postupak.
Proslava Sultan Nevruza, prvog dana proljeća i rođendana prvog imama hazreti (svetog) Alije, najveći je praznik derviša u Prizrenu.
Dvanaest derviških redova
Nekih stotinak godina poslije Muhamedove smrti, sredinom devetog vijeka, javili su se vjernici nezadovoljni što se nedovoljno poštuju strogi principi vjere koji nalažu odricanje od ovozemaljskih užitaka. Njihovo učenje o islamu naziva se sufizam, a dobilo je ime po sufu, kratkoj prostoj vunenoj haljini kojom su sljedbenici ovog učenja naglašavali svoj asketizam.
Sufizam, čiji je cilj približavanje Bogu, inače je složeno učenje kojem je posvećena brojna literatura, a istaknuti sufisti obogatili su svjetsku literaturu vrijednim djelima. Ali za novine ovoliko.
Pripovijeda se da je jednom prilikom poslanik Muhamed pitao ljude koji su se oko njega okupili: „Hoćete da vam kažem šta je bolje od borbi u kojima neprijateljima siječete glave i oni vaše?“ Kad su rekli da hoće, on im je objasnio da treba „seći“ sebe,svoje porive i prohtjeve. Rekao je: „Mali je rat kada se vodi protiv drugih ljudi, a veliki – dobri! – rat je borba sa samim sobom.“
Sljedbenici sufizma zovu se sufije ili derviši, a mjesta njihovog okupljanja su bogomolje zvane tekije. Istaknutu ulogu u sufizmu ima šejh, odnosno učitelj, koji je i poglavar derviša okupljenih u jednoj tekiji.
Vremenom se iskristalisalo dvanaest glavnih derviških redova, nastavljača tradicije svojih osnivača, istaknutih sufista. Derviši se tako dijele na kaderije, rufaije, bedevije, desukije, saadije, halvetije, bektašije, šazelije, bajramije, mevlevije, nakšibendije i sinanije.
Među njima inače postoje samo manje razlike u ceremonijalu, prijemu u red i načinu izvođenja redovnog nedjeljnog obreda – zikra. Zikr je, naime, ritualno pominjanje i hvaljenje Alaha, kao i podsjećanje na njegove naredbe i zabrane.
Mevlevije se tokom zikra zabačene glave vrte po sat vremena oko svoje ose dok im dugačke haljine lepršaju, a rufaije, derviši „huktaši“, poznati su po glasnom i dinamičnom zikru sa probadanjem tijela iglama – zarfovima. Nerijetko se koriste i plamteće buktinje.
Derviški redovi podsjećaju na monaške redove u hrišćanstvu, ali se od njih i bitno razlikuju. Na prvom mjestu, kod njih ne postoji hijerarhijska povezanost. Zatim, mnogo manje u današnje vrijeme polažu na asketizam, ne žive u celibatu i, za razliku od monaha koji stanuju u manastirima, derviši se u tekijama okupljaju samo određenim danima, obično u vrijeme zikra, a vode porodičan život i bave se redovnim zanimanjima.
Među njima danas ima i visokoobrazovanih stručnjaka, državnih činovnika, nastavnika, zanatlija, studenata, poljoprivrednika…
Na Balkan su došli s Otomanskim carstvom i ostavili značajan trag. Gazi Husrev-beg, upravnik Bosanskog sandžaka u prvoj polovini 16. vijeka i jedan od najznačajnijih namjesnika otomanske Bosne, bio je derviš iz halvetijskog reda. A Ishak-beg Ishaković, osnivač Sarajeva i Novog Pazara vijek ranije – mevlevija.
Obaveza lijepog vaspitanja
„Običan“ islam i vjernici koji ga praktikuju na derviše gledaju s neodobravanjem. Zamjeraju im muziku i ples tokom obreda, kao i postojanje učitelja – šejhova. Ortodoksni muslimani često zamjeraju dervišima obožavanje svog šejha jer im je prorok Muhamed zapovijedio da ne poštuju nikoga osim Boga.
Poslije Drugog svjetskog rata zvanična Islamska zajednica u SFRJ zabranila je rad tekija sa obrazloženjem da derviši uvode praznovjerje i novotarije u vjeru. Svih sedam tekija u BiH bilo je zatvoreno, dok su tekije u Makedoniji i na Kosovu nastavile da rade, budući da su se nalazile u privatnim kućama šejhova. Na tromeđi Albanije, Makedonije i Kosova nalazi se najtradicionalnija derviška sredina u Evropi.
Tek sedamdesetih godina došlo je do obnove sufizma na ovim prostorima. Šejh Adri Husein Šehu kaže da je tada njegov otac, šejh rufaija iz Prizrena Džemail Šehu, uputio zvaničan zahtjev Islamskoj zajednici da derviši budu vraćeni u njeno okrilje. „Ne samo da nas nisu prihvatili nego nam nisu ni odgovorili“, kaže.
Iskoristivši mogućnosti koje je jugoslovenski zakon tada pružao, Šehu je, zajedno s još nekoliko šejhova iz Bosne i Hercegovine i Makedonije, formirao Zajednicu islamskih derviških redova Alije u SFRJ kao potpuno samostalnu vjersku zajednicu, nezavisnu od drugih islamskih institucija i poglavara.
Tokom rata od 1991. do 1995. godine derviši u Bosni i Hercegovini imali su aktivnu ulogu. Šejhovi nakšibendija i kadirija uvrstili su mnoge derviše u jedinice koje su aktivno učestvovale u borbama.
Ali rufaije iz Prizrena, kaže hrvatski istoričar Vjekoslav Perica u svojoj knjizi „Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslovenskim državama“, štampanoj u Oksfordu i katolici franjevci u Bosni jedine su dvije vjerske zajednice koje su se oduprle zovu nacionalizma.
U Prizren, podno uvijek bijelih šarplaninskih vrhova na pomenutoj tromeđi, vjetrovi ponekad uz Drim donesu miris Jadrana. Od svih gradova na Kosmetu, ovaj je sto godina unazad smatran nacionalno najtolerantnijim. Prizrenci su smatrali da ih lijepo vaspitanje obavezuje da znaju jezike svojih susjeda – srpski, albanski, turski… Do posljednjeg rata tu je živjelo 12 hiljada Srba. Danas ih ima dvadesetak.
Neki drugi Albanci, ne Prizrenci, zapalili su srpske kuće i svetinje. Mislim na to dok iz centra grada i privatnog parkinga, koji garantuje bezbjednost automobilu s beogradskim tablicama, pješačim ka tekiji. Između kuća od naboja, čiji su se krovovi ulegli pod godinama, privatni hoteli i butici.
Kolovoz neravan i blatnjav, a pod tvrđavom Kaljajom na brdu bijele se srpske kuće.Norveška ambasada platila je njihovo podizanje iz pepela. Podižem glavu i njušim, kao gladan pas, ali nema vjetra sa Drima. U nozdrvama mi miris gareži.
Na kapiji nazovem mladom dervišu pod bijelom kapom, ogrnutom crnom pelerinom, na srpskom dobar dan, a kad mi se učinilo da me je pogledao začuđeno, sjetim se da ga pitam da li uopšte govori jezik na kom sam mu se obratio.
„Kakav bih ja Prizrenac bio kad ne bih znao srpski?“, nasmija se i uvede me u tekiju.
Prije više od sto godina pradjeda sadašnjeg šejha, derviš u nedalekom Orahovcu, dobio je nalog da dođe u Prizren i podigne tekiju. Kad se, u dubokoj starosti, preselio na ahiret, naslijedio ga je sin, pa je i taj šejh prepustio svoje zvanje sinu – onom Džemailu Šehuu, koji je zaslužan za obnovu rada derviških redova u Jugoslaviji, ocu šejha Adrija Huseina.
Posljednjih godina proslava Sultan Nevruza u prizrenskoj tekiji privlači veliku pažnju znatiželjnika – članova međunarodnih misija na Kosmetu, novinara, turista… Klupe duž velike sobe u kojoj šejh prima goste – pune su. A on se, sjedeći na uzdignutom podijumu zastrtom ovčjom kožom, gostima obraća na srpskom!
„Mi, kao vjernici, svake godine na ovaj dan usredsređujemo se na ljubav i nastavljamo svoj put ka Alahu, živeći zajedno, poštujući sve što je on stvorio i voleći jedni druge“, kaže.
I još kaže šejh: „Šta je džihad?“ Prevodioci šapuću u uvo novinarima koji su ih doveli, olovke se zaustavile nad papirom…
„Džihad je“, nastavlja kao iskusan govornik i propovednik, „borba na božjem putu protiv božjeg neprijatelja. A Bog ima samo jednog neprijatelja – Sotonu, a taj je u nama. Pravi džihad je borba protiv sopstvenog Sotone, ne protiv tuđeg!“
Jedna kap krvi
Pored prozora promiču glave derviša koji ispunjavaju tekiju. Za goste, unaokolo su poređane uske klupe; žene i djevojke sa koketno prebačenim svilenim šalovima preko glava, koji ističu, a ne skrivaju njihovu ljepotu, na drvenom su doksatu; derviši su na zastrtom podu.
Na zidovima uramljene rečenice iz Kurana i sablje i sjekire, simboli tradicije. Nekoliko rufaija ustaje i hvata se u kolo, vrti se sve brže, hukćući, i kad se razdvoje, lica su im oznojena i radosna. Ta radost, ozarenost, neće ih napuštati sve do kraja obreda…
Propuštam kroz sjećanje vjerske ceremonije kojima sam prisustvovao – većinom su ozbiljne, čak turobne, ni nalik ovom derviškom veselju. Kad docnije, u jednom trenutku,budu pjevali o Muhamedu, ponavljajući beskonačno njegovo ime, veseliće se i gestikularati kao da su na teferiču, a djevojke sa doksata široko će se smiješiti bijelim zubima i krupnim očima.
Razigrani će, ostajući sve vrijeme u tome dostojanstveni, biti i visoki gosti, šejhovi iz Istanbula i Hjustona, kad kao u nekom menuetu, laganim i odmjerenim koracima, budu obigravali oko derviša raspoređenih ukrug, podjednako se odnoseći i prema starim brkatim dervišima i prema golobradoj djeci.
Probadanje ili idžra samo je završni dio zikra, kojim u podne počinje proslava Sultan Nevruza. Prethodi mu dvosatno, i duže, ritmičko njihanje i pjevanje vjerskih pjesama. Iako su rufaije u Prizrenu ogromnom većinom Albanci, a ima i Bošnjaka, Turaka i Roma, pjeva se na arapskom.
Svaki žitelj Balkana će u ovim pjevljivim melodijama već poslije nekoliko taktova prepoznati ljubavne pjesme, samo što se u njima slavi ljubav prema Bogu.
Idžra se najavljuje udaranjem u defove i činele. Šejh se kreće kroz razigranu masu derviša i bira one koje će počastvovati probadanjem. Počeo je, kao što je već rečeno, sa svojim najmađim sinom Seidom Emirom, a kad na red dođu odrasli i probadanje šiljkom prečnika od oko centimetar i po ,na čijem je jednom kraju teška metalna kugla, takođe će prvo prići svom sinu, ovog puta najstarijem, Seidu Džemalu.
Ovaj student engleskog jezika naslijediće oca u prizrenskoj tekiji, a srednji Seid Džihan, student islamskog teološkog fakulteta, i Seid Emir biće šejhovi u nekim novim tekijama. Pridržavajući teške kugle jednom rukom, derviši su nastavljali da plešu i samo, kao na snijeg bijeloj Šari, na bijeloj dolami jednog crvenila se kap krvi.
Za posljednji dio idžre, probadanje grla i stomaka, šejh je odabrao dvojicu starijih derviša. Oni su, ne krijući radost, iz šejhovih ruku primili šiljke dugačke četrdesetak centimetara, na čijem je jednom kraju kugla za koju su zakačeni lanci.
Kružeći, u plesu, prostorom koji su ostali derviši omeđili svojim tijelima, vrtjeli su među dlanovima i bacali u vazduh ove bodeže, kao male helikoptere, i spretno ih dočekivali.
Odjednom, naizgled bez ikakve najave, obojica su klekla i sebi zarila gvožđe u stomak, bliže boku. Ne prestajući da se smiješe, sporo su ih izvlačili, pa opet isto… dok se norveški ambasador, zaboravivši na uzdržanost s kojom je do tada kao gost pratio obred, istezao da telefonom bolje snimi prizor.
Nasmijani derviši nastavili su svoju igru, stavljajući šiljke na grlo i vrteći ih toliko brzo da su lanci iscrtavali sivi krug. Bio sam udaljen metar i po i vidio sam da je šiljak probio kožu, i prodro za dva prsta… ali to je u suprotnosti sa onim što sam učio i što znam o ljudskom tijelu, i ne vjerujem svojim očima. Neka ostane čudo!
U kasno po podne, napuštajući tekiju, i ne tražeći ga, osjetio sam vjetar sa Drima i miris dalekih nepoznatih prostora iza mora. Iza sedam mora i sedam gora…
Izvor: Momčilo Petrović newsweek.rs
Foto: Nemanja Pančić
