Na drevnom mjesnom groblju Dublje u gornjomoračkom selu Bojići raste jedno stablo za koje fitolozi i fitogeografi smatraju da je, poslije čuvene stare masline kod Bara, jedno od najstarijih u nekadašnjoj Jugoslaviji, a možda i na Balkanu. Riječ je, kažu, o jednoj posebnoj vrsti pitomog grčkog duba, kakvog, koliko se zna, više nigdje nema u okolini.
Obim njegovog stabla pri zemlji u ovom trenutku je veći od dvanaest metara, visok je tridesetak metara, a ogromna granata kruna pokriva površinu od nekoliko stotina kvadrata. Šumari smatraju da je on vrsnik minulog milenijuma, odnosno da je star oko hiljadu godina, ali to nije moguće precizno izračunati pošto je dub iznutra šupalj.
Pjesnik Momir Vojvodić, koji je rodom iz ovog kraja i koji je ovom gorostasnom stablu posvetio nekoliko pjesama, u jednoj veli:
“Vjekovima krstolike krune
Spolja deblja a unutra trune…“
Ne zna se, naravno, kad je i kako crvotočina počela da razjeda srce ovog zelenog džina, da li ga je načelo vrijeme i neka podmukla unutrašnja bolest, ili je to posljedica neke druge sile. Po jednoj dosta realnoj pretpostavci, dub je nekada pogodio grom i spržio mu utrobu, ali se moćni korijen odupro i do danas održao orijašku krunu. Dub je mnogo kasnije odolio i vatri koja je planula u njegovom stablu (da li nečijim nemarom ili opet kao posljedica udara groma?).
„Dugo je potom na stablu, sa donje strane, stajao otvor kroz koji se moglo ući u dub, u prostranu, suvotnu prostoriju prečnika blizu tri metra“, kazuje, nažalost već pokojni pjesnik Momir Vojvodić. „Mi smo se kao djeca, dok bi čuvali stoku tu oko groblja, igrali u dubu i u njemu sklanjali od kiše, a pamtim dobro komšinicu Draginju Todorović kad hoćaše ući u dub i raširiti preslicu da prede…“
Dub je prije četrdesetak godina bio prilično oronuo i grane počele da mu se suše i lome, pa je izgledalo da je starac dotrajao, da broji posljednje dane. Vjetar mu je tada slomio dva ogromna kraka na petnaestak metara iznad zemlje koji su se, jedan naspram drugoga, širili od stabla pod uglom od devedeset stepeni. Od njih su ostala samo dva debela, po metar, metar i po dugačka patrljka na kojima su nikle mlade grane, a oni u odnosu na stablo formiraju gotovo savršeno pravilni krst. Zato mještani od tada dub zovu i krstoliki ili krstonosni i vjeruju da je i to bilo neko predskazanje, neki njegov vaskrs, jer se već narednog proljeća iznova zaodjenuo listom i počeo primjetno da deblja, dotle da je sada sasvim „zatvorio vrata“, odnosno zarastao je i onaj otvor na njegovom deblu kroz koji se moglo ući u dub.
Ovo neobično stablo, i bez toga, prate svakovrsne legende i vjekovima su ga izgleda i čuvali sujeverje i strah. Ni danas, naime, niko ne bi uzeo ni suvu palicu ispod hrasta da naloži na vatru, a kamoli da s njega otkine zelenu, jer se vjeruje da bi se onome koji bi to uradio tog trenutka pred kućom rasprtila neka nesreća. Iako se nalazi na sred groblja, mještani i danas grobnice kopaju i prave podalje od duba kako ne bi povrijedili ni najmanju žilu njegovog korijena, a tako je, izgleda bilo odvajkada.
I samo groblje je, inače, veoma staro, vjerovatno starije i od duba. O tome posebno svjedoči više od pedeset stećaka, ogromnih, katkad i po koju tonu teških ploča raspoređenih kosom iznad duba. Nijesu po obliku slične poznatim stećcima i nadgrobnicima kakvi se sretaju u drugim krajevima – to su bez izuzetka ležeće nagdrobne ploče na kojima se, tek na gdjekojoj, mogu zapaziti neki jednostavni ukrasi ili po neki uklesani krst.
„Sami bog zna ko se sve i otkad ovdje sahranjivao“, ispričao mi je svojevremeno pokojni Tomo Bećirović, tafa sedamdesetpetogodišnji mještanin. „Mnogi koji su ovdje kopali grobnice nalazili su stare grobove i kosti u njima, nekad glava okrenuta ka zapadu, a nekad ka istoku. Ipak, najčudnije je to što nikako ne možemo da odgonetnemo gdje se nalazio majdan iz kojeg je vađen ovaj kamen i kako je on, bespućem i vrletima, ovdje dovlačen, jer nigdje u okolini nema ovakvog kamena.“
Te nadgrobnike, inače, niko ne dira jer je i oko njih stvorena fama i raširen strah i vjerovanje da i odatle vreba nesreća. Priča se, naime, i kažu da to i nije bilo tako davno, da su nekakva dva radoznala mladića iz okoline (jedan je, po prilici, bio Bojić a drugi Raković), jednog dana došli sa velikim polugama i uspjeli da podignu i prevrnu jednu od tih ploča da bi zavirili šta se krije pod njom. Malo potom, oba su se razboljela i, navodno, oba umrli tog ljeta.
Zloslut
Pored duba – orijaša na groblju u Bojićima do skoro je, kažu, rastao još jedan istovjetan. Na Vidovdan 1934. godine, međutim, sa Javorja, Lole i Kape moračke naišao je gradobitni i gromonosni oblak i počelo je da sijeva. Kad je oluja prošla, mještani su našli gromom raspolućenog starca kojemu su, po svemu sudeći, i žile izgorele, jer idućeg proljeća više nije ozelenio…
Stari ljudi su, vele, tog trenutka kazali da se neko veliko zlo sprema i naslutili da su kralju izbrojani dani, odnosno da nimalo nijesu bili iznenađeni kad je tri mjeseca potom, 9. oktobra 1934., iz Marselja stigla vijest da je kralj Aleksandar Karađorđević pao od ruke atentatora.
Tragedija
U nizu priča između života i legende koje se pletu oko gornjomoračkog duba i groblja oko njega, posebno je zanimljiva jedna tragedija koja se ovdje, navodno, desila za vrijeme austrougarske okupacije i velike gladi i “španjolske groznice“ koja je desetkovala stanovništvo i u Gornjoj Morači. Jedna žena je, tvrde, tada zadavila svoje dijete od pet ili šest godina zato što je, izludjelo od gladi, na tuđoj njivi iskopalo nekoliko krompira i donijelo majci da mu spremi večeru. Zlosrećna žena, u slijepom strahu da će pući bruka i sramota pasti na njenu kuću, zadavila je dijete da bi oprala obraz, a potom i sebi oduzela život. Momir Vojvodić je i tu tragediju pretočio u pjesmu:
“Travama se otrovnim uspava
Pošto kćerku udavi Gospava…
Smače jadna nevino gladniče
Da ne reče ko da njeno ptiče
Kljucnu zrno iz tuđega klasa
Rad obraza i poštenog glasa…“
Budo Simonović
