Događaj koji je prije deceniju i formalno Rusiju vratio među ozbiljne svjetske igrače, mada ona nikad nije bila neozbiljan faktor, teško da će ikada moći da se ponovi. Ekipa glavnih igrača, sem Vladimira Vladimiroviča, okačila je kopačke o klin
Moskva, maj 2005.
Šezdeset je godina od pobjede nad fašizmom. Ruska prijestonica okupila je skoro sve svjetske državnike. Sve koji nešto znače u globalnoj politici. Osim Tonija Blera. U Velikoj Britaniji su blizu izbori, a on ne bi da mijenja boravište u Dauning stritu 10, bar još jedan mandat. Nijesu došli ni predsjednici Litvanije, Estonije i Gruzije. Biti kolateralna šteta, makar i u Drugom veljem ratu, onom ko to postane i nije neka utjeha.
Ostali su došli. Šest je decenija od kada je fašizam, valjda zauvijek pobijeđen, nestao… Mjere obezbjeđenja su neviđene do tada. Čak je i kiša prestala tačno pola sata prije parade, iako su prognoze govorile drugačije. Krivi su za to desetak aviona ruskog vazduhoplovstva i par miliona dolara hemije koja je noć prije parade prosuta po nebu nad Moskvom. To je tek jedan detalj.
Dakle, svi su tu. Džordž Buš mlađi, ponašanjem i stavom potpuno nesrazmjeran sili na čijem je čelu. Zatim Gerhard Šreder, markantna figura, za razliku od Buša apsolutno „srazmjeran“ uticaju koji njegova zemlja ima. Od Evropljana tu su i vječito nakvarcani Silvio Berluskoni. Tu je i Žak Širak. Kvašnjevski. Svetozar Marović odmah iza prve ekipe, u drugom redu. Pa Hu Đintao, partijski vođa zahuktalog ekonomskog giganta sa istoka. Komšija mu i drugi najmnogoljudniji – Manmohan Sing. Tihi i japanski nenametljiv Juničiro Koizumi. Sa tako nejapanskom frizurom. Od kolektivnih – Žoze Manuel Barozo od Evrope, koji jedini ne ispušta ruku svoje pratilje i Kofi Anan, naravno. I još mnogi drugi, važni.
Dok se polako smještaju na svoja mjesta i čekaju da parada krene, ćaskaju, razgovaraju. Fotografišem.
Podgorica, mart 2015.
Gledam fotografije. Gledam ljude na njima – predsjednike, svjetske vođe. Zamišljam paktove, saveze… Tiha jeza, generalno.
Zamislite fotografiju gdje su na proslavi pobjede nad fašizmom recimo – Berluskoni, Šreder i Koizumi. Ekipa iz Rima, Berlina i Tokija. Nijesam napravio takvu, nijesu ćaskali zajedno i sami, bar ih ja nijesam vidio. Iako u današnjoj geopolitičkoj situaciji ne bi značila ama baš ništa, ova zaista neprikladna asocijacija izaziva jezu. Uh…
Snažne impresije izaziva i fotografija na kojoj pod kišobranima (kiša već prestaje) ćaskaju Hu Đintao, Manmohan Sing i predstavnik Mongolije čijeg se imena ne sjećam. Zamislite taj savez – trećina čovječanstva, ogroman prostor. Koliko znam, nemaju neriješenih pitanja. Galopirajuća ekonomija uz galopirajući prirodni priraštaj i nepregledna prostranstva Azije…
Ništa manje grandiozna ekipa na sljedećoj. Džordž mlađi i kanadski premijer Pol Martin. Cio kontinent u dva čovjeka. Na istoj fotografiji, ničim izazvan je i Silvio. Slučajno. Sasvim sigurno – slučajno.
Na ostalim takođe zanimljivi detalji – Širak nešto objašnjava Kofi Ananu dok Janez Janša prisluškuje, onda opet Džordž Buš iza leđa supruzi Lori nešto priča Hu Đintau, Žak Širak zabavlja Doris Šreder i Ljudmilu Putin dok Vladimir Vladimirovič opet nešto objašnjava Lori Buš… Pa SIlvio, sam i zamišljen…I tako.
Događaj koji je prije deceniju i formalno Rusiju vratio među ozbiljne svjetske igrače, mada ona nikad nije bila neozbiljan faktor, teško da će ikada moći da se ponovi. Ekipa glavnih igrača, sem Vladimira Vladimiroviča, okačila je kopačke o klin.
Gerhard Šreder, nedugo nakon parade kancelarsku kancelariju ustupio je Angeli Merkel, ne manje markantnoj figuri na svjetskoj političkoj sceni. Ako ne i više. Par godina kasnije, kako se kroz istoriju pokazalo, prilično protokolarnu funkciju genseka UN-a, protokolarni Kofi Anan prepustio je još protokolarnijem Ban Ki Munu.
Šarmantnog Širaka naslijedio je još šarmantniji Sarkozi, koji će ostati poznat po prelijepoj ženi, bombardovanju Libije i onoj antologijskoj pijanki kod Putina, prije pres konferencije koja će mu donijeti i status zvijezde YouTube-a.
Hu Đintao je kolektivno vodio Kinu do 2012. a Manmohan Sing na čelu Indije ostao do prošle godine. O njima samo ozbiljno. Respect.
A Silvio… Eh, Silvio – pa valjda znate sve o njemu.
Ove godine navršava se sedam decenija od pobjede nad fašizmom. I opet će biti parada u Moskvi. Dakle, sve i da hoće prethodna ekipa ne može. A kako su se neke stvari izdešavale u međuvremenu – sve i da može, ne bi došla.
U novinskim izvještajima od prije deceniju analiza odnosa dvije supersile, a i svih ostalih, svodila se i na način na koji su se sreli i komunicirali državnici na paradi. Sudeći po tome a i činjenici da je Putin u Moskvi okupio sve bitne, analitičari su zaključivali da je to novi znak otopljavanja u globalnim odnosima i da svijet ide prema tome da svi budu drugovi i prijatelji. Tada, u Putinovom govoru, jedno od najvećih dostignuća poslijeratne globalne politike je bilo upravo izmirenje između Rusije i Njemačke.
Međutim. Decenija iza nas pokazala je da je parada u Moskvi bila vrhunac dobrih odnosa, vrhunac kurtoazije. Uslijedili su: Krim, Ukrajina, Južni tok, širenje Nato na istok, Arapsko proljeće, Sirija, nadgornjavanje oko Sjevernog pola, nadlijetanje brodova, povrede vazdušnog prostora, G8 u G7, ratna retorika, optužbe, prijetnje…
Ponekad kao iz vremena hladnog rata. Kulturnije mnogo, doduše. Sa čvrstim stavovima i čvrstim namjerama. Jedino što može biti pozitivno je što je u konfrontacijama Njemačka imala umirujući stav. Da li zbog pravila igre, sopstvene veličine i snage pa joj može biti, ili onog pomirenja o kojem je Putin govorio prije deset godina? Ko to zna.
Na Crvenom trgu tada, prije deceniju, nije bilo mnogo oružja. Umjesto interkontinentalnih raketa, u konvoju replika kamiona iz Drugog svjetskog rata ispred bine je prošlo više od dvije i po hiljade ratnih veterana. I tri puta više vojnika svih rodova ruske vojske, u svečanim uniformama. I cijela priča je imala potpuno drugačiji kontekst od onog što se očekuje od vojne parade. Ruske.
Šta će se ovog devetog maja prokotrljati Crvenim trgom i ko će sve to gledati sa svečane bine?
Iluzorno je očekivati da Putin ponovi poziv na žurku iz 2005. Još iluzornije da bi neko od gore pomenute ekipe ili njihovih nasljednika i pomislio da dođe, a ne, slučajno, došao. Osim Angele, možda. I Silvija – sto posto. On voli žurke.
Vladimir Višnjić
Foto: Slobodna riječ
