Krupice
Oko 1760. godine, iz Nevesinja, iz kamenite Hercegovine, bježeći od zla, četiri brata Parovića, doselili su u Krupice. Ni na ovim zatarskim padinama nisu pronašli smiraj, pa su trojica otišli dalje tražeći novo stanište.
Onaj koji je ostao, zakopao je upretenike i potpirio ognjište prihvativši patnju kao način življenja i svakodnevicu. Oženio se i formirao porodicu.
Dobio je sina koji je imao nesvakidašnji biljeg – šest prstiju na rukama i nogama. Dao mu je ime Stojan, a nadimak ga je, ubrzo, sam našao – Šesto. Rođen je oko 1765. godine, a mjesto gdje se prvi put zanjihao u kolijevci i danas se zove Parov do i Parova korita.
Usud, priroda ili neka druga sila Stojanu Paroviću podarila je rijetko obilježje, šesti prst, a njegovom potomstvu – prezime.
Porodica Šestović na Parovom dolu – Parovim koritima
Tako su Krupice postale kolijevka bratstva Šestović, kasnije, kada se bratstvo proširilo, naselili su i obližnje selo Stožer.
Stojan Parović Šesto, osim po prstima, postao je poznat i po junaštvu i hrabrosti.
Živio je hajdučkim životom i bio u stalnom sukobu sa Turcima.
U toku Prvog srpskog ustanka bio je u Karađorđevim četama. Po ugušenju ustanka Turci su se razračunavali sa uglednim prvacima. Pošto im nije pošlo za rukom da „poravnaju račune“ sa Stojanom Parovićem Šestom, jer im je stalno izmicao, paša Selmanović, iz Pljevalja, pribjegao je lukavstvu. Zapovijednik i starješina Taslidže pozvao ga je da dođe radi dogovora o primirju, davajući besu za njegovu bezbjednost. Stojan je povjerovao i – prevario se.
Neka od odlikovanja Šestovića u minulim vremenima
Kada su ga se Turci domogli okovali su ga u posebno rađene bukagije, stavili na najmršavije golo kljuse, sa svezanim nogama ispod konjskog trbuha i okrenute glave repu, kako bi ga što više ponizili, i iz Taslidže ga poveli u Travnik, na poklon travničkom veziru. Svirepo je mučen i umoren.
Iza Stojanovih muka ostala je pjesma:
„Stojan Šesto četobaša,
U Travnik se kod vezira naša,
Da mu sramnu presudu izriče,
Što iz kraja hajdučkog potiče,
Da ga živa na kolac namaknu,
Glavu rusu na kulu istaknu,
A tijelo sa koca ne smaknu.
I tako mu ostadoše kosti,
U Travniku bez ljudske milosti“.
Malobrojno bratstvo Šestović u sledeća dva vijeka iznjedrilo je narodne tribune, slobodare, bastadure, ratnike i junake koji i danas žive u predanjima.
Svetislav S. Šestović
