Stevan Šević je bio jedan od najboljih i svakako najosobeniji reporter kojeg je iznjedrila „Politikina“ kuća, primjer kako se voli i služi ovoj „tako lijepoj, a tako prokletoj profesiji“
Stevan Šević – Ševa, čovjek koji je plijenio šarmom i duhom
U centru starog Beograda, na uglu Cetinjske i Zetske ulice, na fasadi stare stambene zgrade, pola vijeka stoji neupadljiva bronzana ploča. Vrijeme joj nabacilo tamno-zelenu patinu, ali se na njoj i danas lako može pročitati zašto je ona tu postavljena i šta čuva od zaborava:
„Kad je otkazala mašina nije otkazao čovek. Milan Janković, vozač kamiona iz Titovog Užica, hrabro je poginuo na ovom mestu 4. X 1963. godine čuvajući živote drugih i postao heroj među vozačima. Nema nijednog Beograđanina koji ne zna za njegov podvig.“
Niko danas, naravno, ne zna i ne pamti koja je potreba nagnala Užičanina Milana Jankovića da sa teškim kamionom pod utovarom krene tog dana uz strmu Cetinjsku ulicu, tek metri su ga dijelili od ravnine Makedonske na jednoj i ulice Lole Ribara na drugoj strani kad je moćna mašina odjednom stala i otkazala negdje između „Politike“ i Radio Beograda. Otkazale su i kočnice i čelična grdosija je sunula natrag niz Cetinjsku ulicu.
Mesto pogibije Milana Jankovića u Beogradu – ugao Cetinjske i Zetske ulice
Vozač nije gubio prisebnost, očajnički je pokušavao da uspori i usmjerava kamion. Nekim čudom je bez posljedica proletio kroz raskrsnicu Cetinjska i tadašnje ulice „29. novembra“, a kad je u magnovanju shvatio da leti ka uvijek krcatoj Bajlonovoj pijaci i čvorištu Dušanove, Skadarske i drugih prometnih ulica koje se tu slivaju, naglo je smotao volan i zahuktalu grdosiju usmjerio u zid zgrade na uglu Cetinjske i Zetske ulice. Kamion se prevrnuo i stao, a u smrskanoj olupini je zauvek stalo i hrabro srce vozača Milana Jankovića, koji je žrtvovao svoj život da bi spasio živote drugih.
Među prvima koji su dotrčali i pokušali da pomognu nesrećnom vozaču bili su novinari iz obližnje „Politike“. Među njima i tada mladi, ali već afirmisani reporter, dvadesetsedmogodišnji Stevan Šević, jedan od onih koji su samo četiri dana ranije pokrenuli „Politku Ekspres“, večernje izdanje „Politikine“ kuće, dnevnik koji će dvadesetak godina kasnije, u dobroj mjeri zahvaljujući i Stevanu Ševiću, dosegnuti gotovo fantastični tiraž od oko 350.000.
Sat – spomenik koji vječno podsjeća na tragediju koja je 27.10.1969. zadesila Banjaluku
U „Ekspresu“ je sjutradan osvanula Ševićeva reportaža o podvigu Milana Jankovića pod naslovom „Kad je otkazala mašine, nije otkazao čovek“, a tri mjeseca potom, Udruženje vozača i automehaničara Beograda, inspirisano Ševićevom reportažom, postavilo je spomen-ploču na mjestu pogibije Milana Jankovića, za vječno pamćenje njegovog herojskog podviga.
Tačno 48 godina kasnije, 10. oktobra, stalo je i veliko, plemenito srce Stevana Ševića, jednog od najpoznatijih, a svakako najosobenijih reportera koje je iznjedrila „Politikina“ kuća, koje je imalo srpsko pa i jugoslovensko novinarstvo. Vjernik i podanik ove „tako lijepe, a tako proklete profesije“, „sveštenik grešne crkve“, kako bi rekao Ševićev kolega i brat po duhu i peru Vasko Ivanović, otišao je na posljednji put sa kojeg se nikada neće vratiti niti donijeti neku novu biser-priču kakve je decenijama podarivao čitaocima i utirao neizbrisivi trag u jugoslovenskom žurnalizmu.
Za ovu priliku evo još dvije zanimljive priče iz njegove novinarske biografije, koje dobrano kazuju ko je i kakav je novinar bio Steva Šević, među kolegama i nebrojenim prijateljima poznatiji po nadimku Ševa.
Kad je 27. oktobra 1969. godine Banjaluku pogodio katastrofalni zemljotres „Ekspres“ je odmah tamo uputio dva svoja ponajbolja reportera – izvještača Stevana Ševića i Aleksandra – Sašu Pajića. U paklu koji je ostavila stihija funkcionisao je samo jedan improvizovani induktorski telefon za sve nebrojene novinare koji su se sjatili u Banjaluku. Nijesu im pomagala ni vozila da bi otišli do nekog od susjednih mjesta i poslali izveštaje, jer su svi putevi bili jednosmerni ka Banjaluci i u suprotnom smeru su se mogla probiti samo policijska ili vozila pod pratnjom.
U očajanju što ne može na vrijeme poslati izvještaj, Šević je primijetio kako se ispred obližnjeg šatora, u kojem je bio smješten krizni štab, zaustavlja policijski „mercedes“ sa beogradskim tablicama iz kojeg izlazi tada omraženi šef beogradske policije Nikola Bugarčić. Čim je Bugarčić ušao u šator, Šević je mirno prišao šoferu, predstavio se i rekao da po Bugarčićevom odobrenju treba da preveze njega i kolegu Pajića do Gradiške da bi poslali izveštaj za novine.
Ne sluteći ništa rđavo, vozač je odmah upalio rotaciona svetla i zaputio se ka Gradiški i izveštaj je tako ipak stigao na vrijeme u redakciju. U povratku, pred šatorom ih je čekao Bugarčić pocrnio od bijesa. Nije dopustio nikakva Ševićeva objašnjenja, već je samo prosiktao:
„Znaš li ti da je ovo ratno stanje i da mogu ovog časa da te strijeljam i da nikome za to ne odgovaram?!“
Slike užasa koje je ostavio zemljotres u Banjaluci
Nije ga strijeljao, a sve mu je oprostio kad je potom saznao da je on, sem što je poslao izvještaj za novine, i tadašnjem gradonačelniku Beograda Branku Pešiću, sa kojim su ga povezali stenografi „Politike“, precizno opisao situaciju u Banjaluci i dobro procijenio šta je najpotrebnije unesrećenom gradu…
Tri godine kasnije, 26. januara 1969. godine, na čehoslovačkom nebu iznad mjesta koje se, kakve li slučajnosti i ironije, zove Srpske Kamenice, na visini od 10.160 metara, JAT-ov DC 9-32 sa 29 putnika i članova posade, raznijela je mina koju su podmetnuli ustaški teroristi. Na veliko čudo, koje će kasnije biti upisano i u Ginisovu knjigu, nesreću je jedina preživjela mlada, dvadesetdvogodišnja stjuardesa Vesna Vulović. Kad su njene teške povrede – fraktura lobanje, slomljene obje noge i tri kičmena pršljena, malo sanirane u Čehoslovačkoj, iz Beograda je upućen specijalni avion sa ekipom ljekara da je prevezu na dalje liječenje u ovdašnjim bolnicama.
Ostaci srušenog JAT-ovog aviona u Čehoslovačkoj
U avionu je bio i novinar Stevan Šević koji je sa posadom udesio da u povratku, baš na 10.000 metara visine, napravi intervju sa Vesnom Vulović, koji će „uživo“ primati stenografi „Politike“ i koji će se sjutradan kao ekskluziva pojaviti u novinama.
Vesna Vulović, neposredno prije nesreće
U povratku, kad je Vesna Vulović već bila smještena u avion, Ševića je na stepeništu sačekao pilot i saopštio mu da on ne može unutra jer je iz Beograda naređeno da uz Vulovićku u letjelici mogu biti samo ljekari. Šević je shvatio da mu je neko od zavidljivih kolega iz konkurencije pomrsio konce i u očajanju je iz novčanika izvadio fotografiju svoje djece i pokazao je pilotu:
„Ako ja ne uđem u ovaj avion i ne obavim što sam naumio, ova djeca će ostati gladna…“
Onda se i pilot mašio novčanika i izvadio sliku svoje djece:
„Ako ja tebe danas pustim u avion, i ova djeca će ostati gladna…“
Vesna Vulović u bolnici dok se oporavljala od teških povreda
Bio je to jedan od rijetkih novinarskih zadataka koji nije uspješno obavio Stevan Šević…
Antrfile: Lički markantan, vojvođanski pitom
Spomen ploča Milanu Jankoviću, na mjestu pogibije u Beogradu, uvijek je okićena cvijećem
Ličanin po ocu, Crnogorac po majci, Stevan Šević je rođen 1936. godine u Kadinom selu u Makedoniji, rat proveo sa roditeljima kao izbjeglica i prognanik, a potom se skrasili kao kolonisti u selu Jabuka kod Pančeva. Kao još nesvršeni pravnik, zakucao je na vrata „Politike“ i za kratko vrijeme se afirmisao kao izvrstan reporter. Ostao je cijelog vijeka u „Politikinoj“ kući, a najviše u „Ekspresu“. Obavljao je više uredničkih funkcija, ali je ipak najviše volio pero:
„Lički markantan, vojvođanski pitom, neprevaziđeni kozer i šarmer, kojeg je krasila lijepa reč i širok osmijeh, čovjek oko kojeg se prijatelji i kolege nikad nisu mogli saglasiti da li je ljepše govorio ili pisao“, rekao je Siniša Ružić, jedan od Ševićevih mlađih kolega iz „Politike“.
Budo Simonović
