Baš nemam sreće.
U pozni sat sklapam kompjuter, radosno hrleći ka omiljenom ležaju za beslovesno dremanje ispred TV-a.
Juče zamijenih baterije na daljinskom, pa mogu da šaltam do mile volje i potražim dobar film, kad tamo – Dnevnik na jednoj poznatoj podgoričko-beogradskoj televiziji.
Elem, banuh u sred ponoćnog Dnevnika ove TV, a tamo glavni rukovodioci poreske uprave, pa mnogo ministara i poslanika, privrednici…Prilog posvećen sjednici skupštinskog odbora o dugovanjima koje koncesionari nisu uplatili u državni budžet.
Ako sam dobro razumio sve govornike, nije nedostajalo ljudskog razumijevanja za dužnike. Kriza je.
Isti čelnici poreske uprave juče ponovo saopštiše da je poreski dug privrednika državi preko pola milijarde evra. Ako se dobro sjećam prethodnih podataka dug je u porastu.
Razumljivo, kriza je.
Razmišljam: ako su moji socijalni problemčići, nastali traženjem odgovora na pitanje kako podmiriti struju, kiriju i ostalo, kada su jednaki plati koju primam, kako li je tek jadnim koncesionarima, ili vlasnicima onih 50-tak poznatih firmi koji nose gro dugovanja prema budžetskoj kasi.
Država je razgovarala i sa dužnim privrednicima. Njihovi argumenti su jaki, privrednici su gotovo ljuti. Ova kriza dugo traje.
Podržavam duboko u sebi državu koja u tako reprezentativnom ministarsko-poslaničkom sastavu izlazi pred javnost i otvoreno govori ko je dužan. Podržavam razgovor sa privrednicima, a posebno razumijevanje države prema njima u danima ovakve krize.
A onda, Ministar finansija, sa, do tada, optimističkim osmjehom, neprikladno dobrog raspoloženja, opušten nesrazmjerno ozbiljnosti problema.. . E taj Ministar, za završnu riječ u svojoj ili uredničkoj zamisli izgovara podignutih obrva i naprasno uozbiljenog, pomalo strogog lica:
„Ali treba da znate, i 2013. i 2014. godinu MI smo prošli sa ogromnim povećanjem naplativosti“, sve lupajući ukočenim kažiprstom u sto ispred sebe, prilikom izgovaranja rekordonosnih godina.
I posle toga tajac dvije sekunde, u kojem ministar dramski zadržava kažiprst uboden u čoju ispred sebe i pogled koji znači „posvećenost, zabrinutost, riješenost i neodstupnost“. Nije sve izgubljeno, iako je kriza. Država je tu da pomogne posrnulim privrednicima!
Svijetlo na kraju tunela!
Krenuše drugi prilozi, a ja već ubedačen, ustajem i zapisujem pitanje: Kada će država da razgovara sa mnom i sa ljudima koje poznajem? Kada će država da se spusti u naše tunelčiće i da otvori neki otvor da i mi vidimo malo svjetlosti?
Da li smo mi, koji živimo od svog rada, dostojni da nas država upita kako da nam olakša život na ivici siromaštva? Ili ćemo i to izmjestiti na nivo antidržavnog incidenta? Svi su frontovi otvoreni osim jednog: Većinski siromašni, nasuprot malobrojnijih bogataša.
Da li se nekom u državi bar otme pomisao kako ćemo preživjeti, kada donose one odluke o nametu na gorivo, puteve, struje, internete, čokolade…
Ima li država namjeru da sagleda problemčiće običnih smrtnika koji su u nemilosti banaka, zdravstva, prosvete, u velikim socijalnim nuždama najveće vrste.
A znamo: velika nužda uvijek daje isti proizvod.
Očigledno je država „socijalno osjetljivija“ na firme zvučnih naziva i velikih cifara, koje su prečesto zaboravljale da plaćaju obaveze, jer im se moglo, jer su podržavali rukovodstvo u svim segmentima, licima i ideologijama!
Dug države prema privrednicima je evidentan, doduše manje egzaktan od duga privrednika državi.
Pri tom dužni državni aparat i dužni privrednici zaboravljaju da je budžetski novac – naš novac.
Niko ne smije da bude protiv pomoći, ali ako se oprosti dug nekoj od firmi neka se oprosti i kumu Vladu koji je nakupio nekoliko hiljada evra komunalija, jer mu je bilo preče da kupuje hranu djeci.
Neka neko iz države, opštine, mjesne zajednice dođe kod kuma Vlada i pita ga kako preživljava sa troje djece školskog uzrasta i jednom platom desetkovanoj kreditima. To je dobar početak za obostrano razumijevanje.
Ne, Vladu ne treba oprostiti dug. Svako neka plaća svoje. Ali, kriza je… Država bar ima razumijevanje za to kada nam objašnjava neuspjehe rukovodećeg aparata i budžetskih rupa.
Državna osjetljivost na olinjalu vjetrovku, patike sa rupom, „200 grama mesa, ali ako može…“, pomoglo bi da narod državu osjeti svojom.
Nemoćno zarozana čoja ispod ministrovog ukočenog kažiprsta ne da mi da spavam. Foliranti nam i dalje kradu živote!
A da sam samo preskočio ponoćni dnevnik, ne bih ovo vidio i bio bi problem manje u mojoj glavi. I neki sat spavanja više. Horori nisu za uspavljivanje.
Pogotovu dok traje kriza.
Goran Ćetković
