Moj stric Dragutin, kos’ mu se pozlatila, bio je domaćin, vodeničar, narodni lelekač i predsjednik mirovnog vijeća u dvades’ sela.
Imao je plave oči i smeđe brkove koje je fitiljio.
Obrađivao je imanje, pekao rakiju i pripitomljavao pčele.
Imao je traktorčić „Tomo Vinković“, bio pretplaćen na reviju „Selo“ i nosio „rejban“ sunčanice kojima su sa spoljnje strane ogledala.
Pisao je pjesme. Znao vedrim noćima, kada je mlad mjesec, da priča priče koje su se uvijek lomile između mašte i stvarnosti.
Znao je da razgovara sa mrtvima.
Na Đapanovom grobu, seoskom groblju, svi su ga znali i oni što su o pomenima bili na zemlji i oni pod zemljom.
Od kada je odlučio da se pridruži ovim drugim, prije tri i po godine, u familiji nije niko ostao ko zna da priča sa mrtvima.
Mnogo šta nam je nepovratno otišlo sa njim. Mistično i neobjašnjivo. Zamamno. Tajnovito.
K’o u Markesovom Makondu nastupilo je vrijeme zaborava – počeli smo da zaboravljamo imena svega što nas okružuje.
Imao je četiri krave. Dvije buše i dvije gospođe – Slovenke. Buše su domaća čeljad, one male brdske krave koje znaju da govore. Imaju tužne oči i daju svega par litara varenike. Često kad se muzu prošaputale bi mojoj strini: „Potegni, izdržaću, ostalo je još par kapljica“.
Gospođama sam, za razliku od ovih patnica, zapamtio i imena – Suzana i Sraka.
Strina bi im svakog jutra kad ulazi u štalu nazivala: „Dobro jutro“.
Razmišljao stric Dragutin danima i noćima. Sad kad su Gospođe tu treba civilizacijski postupati. Ne mo’š ih, kad zabrazde u tuđe, prutom, ne daj bože da opsuješ.
I smislio.
Ograda je civilizacijski izum. Kako se čovječanstvo razvijalo tako su nastajali razni tipovi ograda. Ograđivao se svako od svega i svačega. A počelo je sve bezazleno – prvo plot. To i nije bog zna neka ograda. Tu je, između komšija, reda radi. Svaka baba od 90 godina plot može da preskoči k’o da je birana đevojka.
Onda su se pojavile razne drvene ograde preko kojih se ne može, pa tarabe sa otesanim šiljcima na vrhu. Pa kamene, pa zidane od betonskih blokova, pa one zlokobne gvozdene što liče na one oko pojedinih grobnica.
Uzevši sve u obzir stric Dragutin kupi „Pastiricu“. Bijaše neka hrvatska marka pa joj tako i ime. Mi je odma’ preimenujemo u – čobanica.
Par drvenih kočića, oblik kvadrata, oko kočića žica, a žica prihevtana u čobanicu.
Kako krava pase dođe do žice i zvekne je 12 volti. Od tad’ više žici ne prilazi. Nema pruta, nema psovki, nema demokratske primjene sile – sve u savršenom redu. Stigla civilizacija u maleno Čeoče.
Zahvaljujući stricu Dragutinu od malih nogu znao sam sve o ogradama.
U stvari, mislio sam da znam. Do skoro.
Svanuo 9. maj.
Od ujutru mi neko praznično raspoloženje. Osjećam od zore da treba da se vidim sa đedom i ocem. Ne znam kako, ali moram.
Spremim se k’o što dolikuje i pravac iz Titograda, u Bijelo Polje, na Đapanov grob.
Otvorih kapiju od groblja kad oni obojica čekaju. Sjede na đedovoj grobnici i gledaju u daljinu.
„Dobro je te stiže“, veli đed i otresa prašinu sa crnogorske nošnje. Skida i kapu i nju otresa.
Obradova se i otac kad me viđe.
„De okači mi ovo ordenje, valja nam ići među ljude.“
Kačim mu ja ordenje, otresam mu prašinu sa džamadana i kaputa.
Te krenusmo prema Titogradu.
„Vala, ime moje“, okreće se đed prema meni „vazda su mi najdraži bili jubileji. I dok sam bio živ i pošto sam poginuo četr’esčetvrte. Sedamdeset godina od pobjede. Na okruglo. Divota.“
Za oca znam – ranjen četr’es treće, pa ordenje, pa oficirstvo, kad bi bio bitan datum – drugi čovjek.
Te mi što nebeskim, što zemaljskim putevima stigosmo na titogradski trg na proslavu Dana pobjede.
Krenusmo prema bini i – nalećesmo na ogradu. Metalna, siva, hladna ko najhladniji mrtac…
Neda nam ograda na proslavu.
Đed i otac se zbunjeno pogledaše.
„A ko su oni tamo što slave“, pita đed i propinje se na prste kako bi išta vidio.
Gledam sablasno prazan trg unutar ograde, veliku binu na kojoj sjede ovi što slave, nekoliko sličnih nama što zbunjeno vise uz ogradu i – ćutim.
„Ajmo kući“, jedva izusti đed.
U neko doba stigosmo na Đapanov grob.
Stric Dragutin sjedi na grobnici. Čeka nas.
Kad smo mu prišli dugo me je gledao u oči.
„Zato nisam ni otišao sa vama. Ne zamjeri mi“, kaže „što ti ne ispričah da ima i takvih ograda. Kakva vlast – takve i ograde.“
Mirko Rakočević
