Prije nego što sam izgovorio – mama, naučio sam da odredim blendu i eksponažu na fotoaparatu.
Tako je to sa djecom fotografa. Djetinjstvo je kao onih klinaca u „Tri karte za Holivud“.
Istina, oca sam upoznao kao fotografa. Njegovu ratničku, pa oficirsku i potom robijašku, prošlost saznavao sam kako sam sazrijevao.
Djetinjstvo su mi obilježili fotoaparati, kamera 2×8 i – mračna komora.
Jedna prostorija u očevom ateljeu je je bila sva u fotografijama. Podloga od iverice ofarbana u nježno-plavo, od poda do plafona, fotografije jedna do druge i staklo preko njih. I tako cijela tri zida.
Crno bijele – velikog formata.
Uglavnom portreti.
Te likove sam doživljavao kao familiju. Oduvijek su bili sa mnom. Mogao bih i danas da ih zamislim, da pokažem gdje se koja fotografija nalazila.
Negdje sam, u životu, i dijelio sudbinu likova sa portreta. Odživio sam od svakoga po malo.
Kada se pojavila „smjena 8“, fotoaparat koji se mogao kupiti za male pare na svakoj trafici, odjednom je nestala magija fotografije. Svi su „škljocali“ po cijeli dan.
Preteča današnjeg selfija. Smrt fotografije, savršenog trenutka koji majstor uhvati objektivom u djeliću sekunde.
Otac je ostao u svom „filmu“ do poslednjeg trenutka. Fotografija mu je bila više od života. A ja sam je čuvao samo u uspomenama trudeći se da ih ne pokvare svi oni koji su vitlali „smjenama 8“ po vas dugi dan. Sve to što je svakodnevno nastajalo nisam razumijevao. Nije me dodirivalo. Nije mi taklo nijedan damar. Niti pokrenulo bilo kakav osjećaj.
Do skoro.
Kada sam je ugledao na netu – zastao sam. Bila je drugačija od mora onih kojima smo svakodnevno zatrpani.
Bio sam zbunjen pred fotografijom koja priča strašnu priču. Koja govori više nego tomovi romana, nego gomila filmskih rolni…
U izbjegličkom kampu Atameh, u Siriji, nalazila se četvorogodišnja djevojčica Hudea. Jedino što je saznala do tada su užasi rata.
Osman Sagirli, turski fotoreporter, krenuo je da snimi Hudeu. Kleknuo je i okrenuo ka njoj fotoaparat. Na njemu se nalazio veliki objektiv.
Hudea nije znala šta je fotoaparat. Mislila je da je oružje.
I uradila je samo ono šta je znala – podigla ruke da se preda.
Objektiv je zabilježio nevino dječije lice i – strah. Priču o užasu rata.
Tek sada sam razumio oca.
Trebale su godine i godine.
Otac je negdje na nebu, Hudea zarobljena u Siriji, a ja i dalje u – mračnoj komori.
Mirko Rakočević
Foto: Osman Sağırlı
