„Škola nastaje u trenutku kada se vrlo teško može definisati šta je danas film. Ima mnogo načina na koje može da se prikazuje. Danas imamo i bioskopsku salu, ali imamo još sto načina da se film vidi i zbog navike omladine da bude onlajn dvadeset i četiri sata. Sada je veliko pitanje kako se komponuje film, odnosno napuštaju se obrasci zanata i to postaje spontano. Postaje važnije kakva je priča nego kako je nešto urađeno. Što je vrlo anahrono: ja mislim da film mora da ima svoj jezik i bez obzira na to u kojim formatima se prikazuje, a jezik se stiče učenjem zanata. Baš kao što smo mi, sedamdesetih godina, studirajući pokušavali da odgonetnemo tajne kako se priča priča. Taj fakultet zamišljam kao fakultet – visoku školu sa šest odjeljenja kojima bi glavna stvar bila demonstracija zanatske vještine, koja onda može da se pretvori u nešto što će biti u skladu sa onim što jeste budućnost a to je pitanje da li će raditi filmove za internet ili za televiziju koja se na kraju pokazuje kao najvjernija filmu, jer u stvari televizijske serije u poslednje vrijeme najviše odgovaraju filmskom jeziku. Film mora da operiše sa vremenom na jedan, rekao bih, bijesan način, odnosno montaža mora da se uskladi sa tim potrebama koje su sve izražene u tempu i u brzini, tako da film često postaje vremenska umjetnost, a ne prostorna i potpuno je nevažno šta je iza tebe – staviš green screen i ideš dalje. Ali, mislim da je to sada jedno raskršće na kome bi jedna takva škola mogla da dobro funkcioniše upravo u tom uokvirenom poluostrvcu gdje je, kažem, bila ideja da bude škola”, kaže Emir Kusturica.
Za koje profesije će se mladi školovati na akademiji?
Sve će biti odvojeno, a moći će da bude i zajedno: režija, dramaturgija, kamera, montaža, dizajn tona i gluma.
Kome je škola namijenjena?
Problem je dobaciti do svakoga u Italiji ili u Njemačkoj da mi pravimo školu, oni će znati kada se čitava stvar uhoda. Nećemo primati previše studenata bez obzira na to koliko to nije komercijalno izdržljivo, zbog toga što umjetnost ne može da se uči u učionici – ona mora da bude životni stil, mora da se pretvori u jednu vrstu komunikacije koja nije najobičnija fakultetska komunikacija. Andrićgrad pruža praktično sve ono što je studentima u najznačajnijim kampusima omogućeno. Tako da ko god bude studirao glumu on će imati komunikaciju sa mnogo značajnih glumaca. Ko bude radio na tonu imaće ljude koji imaju ogromno iskustvo, za kameru biće čovjek koji je snimio mnogo filmova i koji vrlo vešto reaguje na ono što reditelj od njega traži. Što je najvažnije, student će ponijeti našu želju da se to ogromno iskustvo prenese i da nekome bude od koristi.
Dakle, Vaši saradnici će biti profesori na Akademiji.
Jeste, svi ćemo… Mislim da je mnogo bolje da se klasično odnosimo prema tome. To što se sad dešava u savremenom svijetu da neko studira i jedno i drugo i treće, to je komercijalno pitanje. To je zapravo negacija zanata. A zašto se to radi: to se radi upravo zbog sredstava – da se što manje potroši, a da se dobije neki rezultat. To je kao kad biste u jednu glavu stavili nekom da bude i doktor i pravnik. To su društvene struke koje, međutim, u slučaju filma stvarno moraju da budu odvojene i da se izučavaju.
Šta će taj projekat značiti za Višegrad, Republiku Srpsku i Srbiju… za cio taj kraj?
Ja mislim da može mnogo da znači zato što je eho koji studenti šire po svijetu, ili gdje god žive, vrlo značajan. Pošto sam ja već prošao kroz tu fazu učenja, a ona je, da kažem, bila i u bližem i dalekom inostranstvu. Sad sam pozvan da budem u Pekingu, godišnje deset dana, da dođem tamo i da razgovaram sa studentima, dakle postoji potreba da se razgovara i da se razmjena iskustva obavlja. Ona će, zapravo uvjeren sam, rezultirati dobrim. Biće to škola koja ne bi smjela da iznevjeri nikoga ko u nju dođe.
Neće biti jezičkih prepreka?
Ko god sa strane dođe lako ćemo mu predavati na bilo kom jeziku. Ove jeseni Andrićgrad postaje studentski grad i to je ta želja od prije četiri godine kad je započeta cijela priča. Da zapravo taj podijum, ta pozornica na kojoj su inače bili vrlo značajni Beograđani, bude kampus ili škola u kojoj imaju sve: od spavanja do bioskopa, od bioskopa do pozorišta, i sve ono što je neophodno. Jer pitanje razvoja studenta nije samo pitanje učenja zanata, nego i onog što paralelno teče uz to učenje. A ono što se bude dešavalo u Andrićgradu, biće izbor– the best of onoga što se dešava u velikim gradovima.
Kusturičini saradnici o Akademiji umjetnosti:
Monika Beluči, glumica: „Emir mi je rekao da želi da napravi akademiju. On voli mlade ljude i želi da svo svoje iskustvo u filmu prenese mladima i da ih nauči svemu što se tiče filmova, umjetnosti, kulture i generalno kinematografije. Emir zna koliko je kultura bitna za mlade ljude. I mislim da on čini tako mnogo za svoju državu i njenu mladost”.
Goran Volarević, direktor fotografije u filmu „Na mliječnom putu”: „Snimanje filma sa Emirom je nevjerovatno iskustvo. On nas je poveo i izveo, da kažem, na put i prosto bi mi bilo žao da i neki drugi ljudi ne pođu tim putem sa njim – možda i uz našu pomoć i, naprosto, ne čuju ta znanja koja on ima i da ih ponese njegova energija”.
Sloboda Mićalović, glumica „Lijepo je da se na ovom mjestu, u okolini koja naizgled djeluje jako surovo van Andrićgrada, bavite nekim plemenitim stvarima – na mjestu gdje je Andrić živio, pisao. Na akademijama danas imate možda dva, tri vrhunska profesora, pa onda prazno, prazno, pa opet, i tako dalje. Jako je važno i za glumce, i za druge studente, da imaju dobre profesore, a ja verujem da će Kusturica svojom reputacijom i svojim znanjem obezbijediti najbolje. Ovdje imate bioskop, pozorište, ovu božanstvenu rijeku Drinu i, naravno, kontakt sa Kusturicom, što je najvažnije”.
Novica Jankov, tonski snimatelj: „Velika stvar za svakog studenta je da ima priliku da uči od profesora koji iza sebe imaju puno praktičnog rada iz polja kojim se bave. Emir definitivno to jeste. Poznato je da se festival Kustendorf prije svega bavi studentskim filmovima, održavaju se fantastične radionice i susreti i razgovori sa nekim od najvećih filmskih stvaralaca, što je jedan od najboljih momenata za svakog početnika. Meni se čini da će na ovoj Akademiji studenti biti okruženi velikim profesorima i profesionalcima iz posla, kako iz svjetske tako i iz domaće kinematografije”.
Miki Manojlović, glumac: „Iznenadio sam se temeljnošću, ukusom, mjerom, estetikom, funkcionalnošću Andrićgrada. Mi se nalazimo na strašno čudnom mjestu, ne mislim u pogrdnom smislu, nalazimo se u jednoj zabiti. Ali opet se nalazimo pored te rijeke koja dijeli svijet od Andrićgrada. Ovo je ogroman poduhvat, ogromna ideja. Ima li ljudi koji mogu da prepoznaju ideju i da je pretvore u dio svog djelovanja, postojanja – nisam siguran u to. Rekli su mi da je dvadeset ili trideset hiljada ljudi otišlo odavde u poslednjih dvadeset godina. Odavde ljudi odlaze. Kako iz takozvanih „centara” privući dovoljan broj ljudi koji mogu da posvete dio svog života ovdje, u postojanju – radu. Radu sa mladima, sa onima kojima eventualno možete otvoriti put u razumijevanje samih sebe to ne znam. Ali ja ću tu svakako pomoći, sklon sam tim, uslovno rečeno, davanjima, posvećenjima stvarima u koje duboko vjerujem, i onda kada uđem – onda idem do kraja”.
