Na starim VHS-kasetama njegovih roditelja-gastarbajtera, Boris Kralj je pronašao inspiraciju za izložbu „Miss YUniverse“. Zamućeni snimci otkrivaju posmatraču jednu drugu stranu nekada popularnih jugoslovenskih pjevačica
„Osamdesetih godina moj je otac među prvima u Gepingenu nabavio videorekorder. Snimao je nastupe naših muzičara, naročito jugoslovenskih pjevačica. Često bi se okupljalo društvo mojih roditelja – bili su to mladi ljudi – gledali te snimke i pili“, priča Boris Kralj, modni fotograf rođen u Njemačkoj. Gepingen je manji grad pored Štutgarta u koji su njegovi roditelji sedamdesetih godina emigrirali iz Jugoslavije.
Ovog petka (1.7.) u berlinskoj galeriji Fata Morgana otvara se Kraljeva izložba pod nazivom „Miss YUniverse“. Već je bila postavljena u Cirihu, a u glavnom gradu Njemačke moguće ju je vidjeti do 10. jula. Riječ je o portretima jugoslovenskih diva: Lepe Brene, Vesne Zmijanac, Josipe Lisac, Doris Dragović, Nede Ukraden i Nade Topčagić, izrezanim iz spotova koje je Kraljev otac snimao na VHS-kasete.
„Našao sam ih na tavanu u jednoj kutiji. Nedeljama sam ih digitalizovao, bio je to materijal veći od džuboksa. Istovremeno sam opet proživljavao cijelo djetinjstvo propraćeno tugom. Moja mama je tugovala za Jugoslavijom i starim roditeljima. Zato nemam lijepa sjećanja na te pjevačice. Znao sam, kada bi ih vidio – biće još više pića i plakanja“, objašnjava Kralj za DW. Na taj način mu ova izložba, dodaje, dođe i kao neka terapija. Osim toga, svaki umjetnik, tumači naš sugovornik, „prodaje“ i neku svoju priču, a ovo je njegova priča.
Tuga deluks
Istovremeno, ističe Kralj, izložba ima i određenu kulturnoistorijsku vrijednost. Njemci, naime, malo znaju o našim ljudima, koji su dobro integrisani i time relativno neupadljivi. Stoga bi izložba mogla Njemcima da dopuni sliku o ljudima porijeklom iz Jugoslavije.
„Interesantno je da te pjevačice na prvi pogled izgledaju kao što su izgledale i zapadne pjevačice osamdesetih. S druge strane, nevjerovatno je šta su pjevale u tekstovima – ‘majko što si me rodila’, ‘robinja sam tvoja’, ‘ubi me tuđina’… U Njemačkoj se na te melodije pjevalo o ljubavi, a ovdje imate ‘tugu deluks’“, nastavlja naš sagovornik. Osim portreta, na izložbi će biti i video-instalacija s citatima iz par stotina pjesama.
Za njega su te pjevačice uvek imale dva lica – „osim šta su glamurozne, imale su nešto zlo u sebi, kao da su se igrale s tim jadnim ljudima“. Odnosno, umjesto da im olakšavaju tugu emigracije, još su je pojačavale. Zanimljivo je i da su portreti zamućeni – naime, to je ne samo posledica starih televizora, već i činjenice da je Kraljev otac presnimavao snimak preko snimka, što na kraju dovodi do toga da su „ispod“ sadašnjeg, na trakama vidljivi i raniji snimci.
Glamurozne i demonske – jugoslavenske pjevačice
Kuratorka izložbe Izabele Majfert smatra da je Kraljeva priča zanimljiva, ali da same slike kazuju mnogo više od toga. Interesantan je odnos prema žanru portreta, koji tradicionalno prikazuje „suštinu ličnosti“. „Kada znate pozadinu izložbe, dobijete drugi utisak, ali kao kuratorka uvek polazim od radova i to je za mene najvažnije. Ti portreti funkcionišu i bez priče, ističe Majfert. Ona dodaje da se fotografije ne obraćaju samo gastarbajterima iz Jugoslavije, već i mnogo široj publici, te da svaki posmatrač može da pronađe sopstveni „ulaz“. Ipak, napominje, Kralj je – iako mu je posao modna fotografija, nije mogao sam da ih fotografiše – pametnim odabirom scena iz spotova uspio da prikaže ambivalentnost svojih sjećanja.
„Na portretima je vidljiva velika ambivalencija. S jedne strane su te pjevačice glamurozne, blještave ličnosti, međutim on je imao prilike da posmatra kako su izazivale tugu i bol njegove familije. Na slikama postaju vidljive druge strane tih žena – nešto demonsko, prizivajuće, nepredvidljivo. Tako je stvorio portrete koji zahvataju suštinu tih pjevačica, onako kako ih Kralj doživljava“, objašnjava. S jedne strane jaka šminka, natapirane frizure i kostimi od srebra, a s druge činjenica da su pjevačice uvek uhvaćene u trenutku koji toj inscenaciji ne odgovara – izokrenute ili zatvorene oči, širom otvorena usta, dramatični gestovi.
„Pogled na njih nije idealizirajući, već kritičan. Zašto su predstavljene tako ambivalentno? U kombinaciji s emocionalnim fragmentima pjesama, to poziva gledaoce na promišljanje – kod mene lično u smjeru načina inscenacije, ali takođe i u smislu uloga, klišea, slike žena i pratećeg vizualnog koda“, zaključuje Izabele Majfert.
Kulturološki jugonostalgičar
Borisu Kralju ovo nije prva izložba na temu Jugoslavije. Prije pet godina postavio je izložbu pod nazivom „My Belgrade“, koja se bavila tragovima bivše države u Beogradu. „Došao sam u Beograd posle rata i svuda nailazio na tragove – pjesme Novih fosila, reklame za Radensku vodu ili naljepnice Jugotona. Posjetiocima sam govorio da to nije izložba o Srbiji, već o Jugoslaviji. Niti je ambasada Srbije bila sponzor – pošto, naravno, više nema ambasade Jugoslavije, morao sam drugačije da se snađem, ističe autor. Inače, on je porijeklom iz takozvanog „miješanog“, srpsko-hrvatskog braka, ali u njegovoj porodici nikada nisu radili razlike među narodima.
„Važno je da je sve OK – i Srbin, i Hrvat, i Jugosloven. Meni nije problem da sam Srbin u Hrvatskoj i obrnuto, volim da spajam. Inače, ovdje se mnoga djeca gastarbajtera do danas stide toga odakle potiču, neugodno im je zbog roditelja-radnika“, priča Kralj. On je odabrao baš suprotno – voli da naglašava iz kog regiona dolazi. Možda je, zaključuje, jugonostalgičar, ali više kulturološki, nego istorijski. U svakom slučaju, izvor njegovog rada je – Jugoslavija.
Izvor: Jerko Bakotin, Berlin, dw.com
