Božo Vešović, Radovan Samardžić i braća Mišo i Petar Cemović, poslušali su savjet Slovenke, udovice pukovnika Boža Joksimovića i njenog brata i iz Ljubljane tog paklenog proljeća 1945. godine uspjeli da nađu prolaz preko granice i domognu se Austrije, bježeći od nemilosrđa pobjedničkih jugoslovenskih partizanskih snaga.
– Nikšićanin Petar Samardžić je iz Austrije vraćen u Jugoslaviju i nikad nijesam doznao šta je bilo sa njim, a nas trijica smo uspjeli da se iz Austrije prebacimo u Italiju gdje su nas strpali u jedan logor – sjeća se dalje Božo Vešović. – Ja sam ubrzo odatle pobjegao i priključio se Englezima. U njihovoj vojci sam ostao sve do kraja 1947, uglavnom u reonu Barija i Napulja, a onda ponovo u neki sabirni logor za emigrante do maja 1948…
Božo Vešović se tu prijavio da ide u Peru, gdje je brodom preko Njemačke, stigao iste godine:
-Kakvo li je to gorko razočaranje bilo! Da sam mogao, krenuo bih odmah natrag, pješke, pravo u Jugoslaviju pa neka me objese na prvoj banderi, ali odatle više nije bilo povtratka. Morao sam da prihvatim ono što život nudi. Ja sam znao samo da kopam i kosim ili da ratujem. Pošto više nije bilo rata, a tamo se nije imalo gdje ni kopati ni kositi, kramp u ruke pa u rudnike u Andima. Kopaj bakar, srebro, zlato, bizmut… U jednom od tih rudnika na 5.000 metara nadmorske visine proveo sam sedam mjeseci…
U tim rudnicima u Andima, Božo Vešović je najprije zadobio tešku povredu kičme, a 1952. godine jedna mašina mu je otkinula lijevu ruku gotovo do ramena. Kad je prezdravio, prebačen je da radi u administraciji firme u Limi. No život ga ni posle nije milovao. Najprije je morao na još jednu operaciju kičme, a 1967. godine i na operaciju rijetke i specifične vrste raka u grlu, odnosno na nepcima, na korijenu nosa.
– To mi je zaista bilo najteže od svega. Firma me uputila u Njujork na operaciju. Operacija je uspjela, ali ja sam stvarno tada bio ubijeđen da ću da umrem i čim sam se malo oporavio odlučio sam da krenem u Jugoslaviju, da makar još jednom vidim majku i najbliže, pa neka onda bude samnom kako mu drago…
Tako je Božo Vešović, nakon četvrt vijeka ponovo stigao u rodni Lužac. Zatekao živu majku Jelenu, braću Sava i Dušana, sestre Veru i Milijanku, saznao kako mu je otac Petar, koji je poslije rata kao četnik bio osuđen na višegodišnju robiju, umro u zatvoru u Titogradu. Njegovo čelično zdravlje je ipak pobijedilo opaku bolest, vratio se u Peru i od tada je njegov dom u Limi još više postao stecište i svratište za sve Jugoslovene, i one koji su tamo živjeli i one koji su dolazili u goste, a on je svake godine, neizostavno, dolazio u posjetu rodnom kraju.