Pomagao je tamo gdje su države i humanitarne organizacije bile suviše spore ili su oklijevale. Profesionalac u oblasti humanitarne pomoći. Umro je Rupert Nojdek, suosnivač humanitarne organizacije „Cap Anamur“
U običnoj kući u mjestu Troisdorfu između Kelna i Bona, Rupert Nojdek je početkom devedesetih u razgovoru sa autorom ovog teksta tematizovao nužnost humanitarne pomoći u bivšoj Jugoslaviji. Tada je spomenuo pomoć Mostaru, bosansko-hercegovačkom gradu kome je njegova multietničnost u ratu donijela zlu kob. Nojdek je bio profesionalac u oblasti humanitarne pomoći. Davao je savjete, telefonirao sa saradnicima u Africi i stalno tražio dokumente koje je potom rasprostirao na kauču i ispred njega. Njegova komandna centrala za vjerovatno najmanju humanitarnu organizaciju svijeta bila je njegova kuhinja. Sa tog mjesta u njemačkoj provinciji, decenijama se miješao u krupne stvari. Uz njega je bila njegova supruga Kristel.
Uvijek tu gdje posebno boli
Za ovaj bračni par, roditelje troje djece, rijetko je postojala podjela na privatni život i posao. To međutim i nije bio njihov poziv – već pozvanje. Nojdek je bio novinar iz strasti, a u svom humanitarnom poslu gorio je kao svijeća na oba kraja. Bio je novinar Dojčlandfunka, nacionalnog radija Njemačke. Tamo je u redakciji dokumentarnih radio-drama čitao ogromne rukopise, putujući u krizna područja i nazad – svejedno da li je to bilo usred zime među Kurdima u blatnoj Anadoliji ili pod stalnom paljbom negdje u Bosni. Taj mali čovjek sa bradom i iskričavim očima, bio je velikan među moralnim veličinama naše zemlje.
Nije bio naivni Samarićanin
Krajem sedamdesetih Nojdek je bio svjetska vijest. Sa prepravljenim teretnim brodom „Cap Anamur“ izbavio je iz Kineskog mora preko 11.000 Vijetnamaca. Nije htio da posmatra to masovno umiranje i sporost humanitarnog aparata međunarodne zajednice. Htio je da pomogne odmah. To je bio njegov moralni imperativ.
U početku nije imao novca. Tek kada je dobio jakog saveznika Hajnriha Bela, budućeg književnog nobelovca, nastao je sistem stalnih privatnih donacija, na osnovu koji je njegova organizacija mogla da pruža pomoć širom svijeta.
Ne smiješ da budeš kukavica
Njegov život je bio veliko traženje uz korekcije kursa i sa mnogo srećnih trenutaka u kojima je pronalazio to što je tražio. Rođen je 1939. u Gdanjsku. Njegov mlad život je 1945. skoro ugašen. Njegovi roditelji su htjeli da pobjegnu pred nastupajućom Crvenom armijom tražeći mjesto na brodu „Vilhelm Gustlof“ preko Sjevernog mora. Propustili su brod i tako izbjegli sigurnu smrt jer je brod potopljen.
Nojdek je bio asketa. Studirao je filozofiju, germanistiku, sociologiju i katoličku teologiju. Studije je prekinuo 1961. pristupivši redu jezuita, a potom je istupio iz reda i završio studije. Doktorirao je na političkoj etici Sartra i Kamija i postao novinar. Žan Pol Sartr je Nojdeku, neposredno pred smrt, rekao da „čovjek može živjeti svoj život samo ako čini nešto za druge“. Sartr je tvrdio da ne postoji druga istina o životu.
Decenijama posle toga Nojdek je svoj nemirni život sažeo ovako: „Ne želim nikada više da budem kukavica“. Cap Anamur je prema njemu „najljepši rezultat njemačke želje da se nikada više ne bude kukavica, već da se bude hrabar“ – tako je on obrazložio svoj unutrašnji poriv da pomogne baš tamo gdje su države i humanitarne organizacije suviše spore ili oklijevaju.
U Ruandi je 1994. bio svedok političkog cinizma tzv. „Prvog svijeta“. Francuski vojnici evakuisali su vazdušnim putem „dragocene bijelce“, a istrebljenje domaćeg stanovništva nesmetano se nastavilo.
Javno je izgovarao ono što se u politici često smatra „nezgodnom istinom“. Često je išao uz dlaku, ali je imao rezultate. U 77. godini je umro prerano. Za izazov integracije više od milion izbjeglica u Njemačkoj, bio bi nam potreban upravo neko kao Nojdek – kao posmatrač i kritičar. „Velike stvari uspijevaju samo u atmosferi povjerenja“, rekao je on prošle godine pod utiskom dolaska sirijskih, avganistanskih i iračkih izbjeglica.
Izvor: Folker Vaganer, dw.com
