Čekamo samo da uhvati loptu i da koš. Ovih nekoliko riječi oslikavaju bol ali i nadu Irene Petrović, majke trinaestogodišnjeg Vuka Ercega koji je tri godine u komi. Nakon toliko vremena, Vuk poput pravog borca ne odustaje i u svojoj tišini bije bitku sa vremenom, a svakog dana napravi neki novi pokret kao znak da je još tu
Vuk Erceg kao desetogodišnji dječak pao je sa litice visoke 15 metara na Tašmajdanu 17. aprila 2013. godine. Šest dana nakon pada i posle teških povreda glave, Vuk je upao u komu iz koje ni danas, tri godine i tri mjeseca kasnije, nije izašao.
I dok nekima vrijeme proleti, Ireni Petrović, hrabroj majci ovog dječaka, svaka sekunda je dragocjena. Vuk je danas bolje, ali rijetko ko za njega pita. Njegova majka, otac i tetka danonoćno bdiju nad njim. Njeguju ga u apartmanu bolnice koji je kao preslikana njegova soba: unutra su igračke, cvijeće, fotografije vise na zidu…
Ova porodica tamo živi za trenutak kada će Vuk otvoriti oči.
– Kad god da se probudi, on je dobrodošao. Možda će to biti danas, možda sjutra. Mi ne gubimo nadu – kaže njegova majka Irena Petrović.
Vuk ni dan-danas, kako kaže njegova majka, nema dijagnozu.
– Potrebno je da idemo dalje, da se sastane novi kolegijum ljekara, da se vidi u kojoj zemlji postoje stručnjaci koji bi mogli da mu pomognu – priča Irena.
Vukovi roditelji već godinama o svom trošku obilaze ljekare iz regiona i Evrope i dovode ih kod sina, ali, nažalost, pomoć još nisu dobili.
Nakon toliko vremena, Vuk poput pravog borca ne odustaje i u svojoj tišini bije bitku sa vremenom, a svakog dana napravi neki novi pokret kao znak da je još tu.
Od trenutka kada je dovezen u Tiršovu, ovaj dječak koji je volio da igra košarku, prema riječima njegove majke, dosta je porastao i promijenio izgled.
Da je Vuk čudo ne samo kod nas već i u regionu, potvrđuju izjave ljekara koji ne znaju kako je uspio da preživi sepse i infekcije.
Nada roditeljima su i nova ispitivanja koja su pokazala da postoji mogućnost da Vuk čuje.
– Mi živimo u svom bolu, izolovani od drugih. Radujemo se svakom njegovom pokretu i strpljivo čekamo da otvori oči – priča Irena. Ova hrabra majka ističe i da veoma vode računa o načinu ishrane dječaka, pa mu, po preporuci nutricioniste, svakodnevno spremaju hranu od organskih namirnica. Kašu mu potom intubiraju direktno u stomak kroz cevčicu. Ovo je, kako kaže majka, jako važno da bi mogao da napreduje.
Poseban dan za cijelu porodicu je i Vukov rođendan.
– Tada se svi okupimo kod njega u apartmanu. Bude i po 50 ljudi. Svi pjevaju, bude muzike i bude veselo. Dođu i njegovi drugari. Znam da je i Vuk tada srećan. Pomjera glavu, ruku – priča majka.
U čvrstom ubjeđenju da će se Vuk probuditi majka i dan-danas sjedi pored sina u bolnici i čeka da je pozove, da joj da znak.
– Ja ga vidim svuda pored sebe. Vidim ga u automobilu, vidim ga na žurki, vidim ga sa prijateljima. Blagoslov je imati sina poput našeg Vuka. Ljudi su i nakon nekoliko godina izlazili iz kome. Vjerujem i znam da će se i Vuk jednog dana probuditi – zaključuje Irena Petrović.
Pad kroz šipke
Za ovaj slučaj nije kriva samo pčela od koje je Vuk bježeći pao, ni litica koja je bila strma. Njegova majka krivi tadašnje gradske vlasti protiv kojih je podnijela krivičnu prijavu. Između svake šipke na toj ogradi razmak je bio 14 centimetara. Vuk je pao na mjestu gdje su nedostajale dvije, pa je praznina bila široka skoro 30 centimetara.
