Đilasov sin Aleksa se poduhvatio obimnog posla i prepisku između oca i svoje majke Štefice tokom dvije Đilasove robije skupio je u knjizi “Milovan Đilas – Pisma iz zatvora” (izdanje Vukotić Media). Kako sam Aleksa navodi u predgovoru, on je podijelio na dva dijela imenujući ih kao Prva i Druga robija
Teško da će se ikada poravnati dva oprečna mišljenja o Milovanu Đilasu. Jedno ga je zanavijek označilo kao vjernika komunizma, drugo kao hrabrog pobunjenika protiv tog istog sistema koji je i sam stvarao.
Moglo bi se reći da su ga obje uloge skupo koštale, a kako je primijetio akademik Matija Bećković, njegov prijatelj iz dana “kada su mu se samo ptice javljale”, Đilas je bio duže na robiji nego na vlasti, ali je u javnosti vlast odnijela primat.
“On se rađao tri puta. Drugi put kad je prvi u komunističkoj istoriji dobrovoljno sišao s vlasti i uputio se ka golgoti svog života. Za ono što jer učinio nije bilo imena i zbog njega je skrojena nova riječ – disident. Milovan Đilas je Savle koji je na sva zvona i na svim jezicima oglasio da više ne vjeruje. Nije imao na koga da se ugleda. Usledila je varvarska osveta. Komunistička partija proglasila ga je zločincem, a sudila isključivo zbog onoga što je pisao… Proslavio ga je trnov a ne lovorov vijenac. Tamnica ga je uzdigla na položaj veći od ijednog na kojem je bio. Treći put Milovan Đilas se rađa posle smrti kao veliki srpski pisac najneobičnijeg životopisa. Oni koji apostolu Pavlu ne opraštaju što je bio Savle, ni Milovanu Đilasu ne opraštaju što nije bio samo robijaš pisac.”
Đilasov sin Aleksa se poduhvatio obimnog posla i prepisku između oca i svoje majke Štefice tokom dvije Đilasove robije skupio je u knjizi “Milovan Đilas – Pisma iz zatvora” (izdanje Vukotić Media). Kako sam Aleksa navodi u predgovoru, on je podijelio na dva dijela imenujući ih kao Prva i Druga robija.
“…A pošto su robijanje doživljavali kao nešto što im se oboma dogodilo, odnosno što su zajedno proživeli, Đido nije govorio ‘moje robije‘ niti je Štefica govorila ‘tvoje robije‘”, zapisaće Aleksa u predgovoru, napominjući kako je Milovan sam sebe povremeno nazivao “robijaš”, pa su ga tako, grubo se šaleći, ponekad zvali i supruga i sin.
Aleksa Đilas navodi kako bi mu otac bio nesrećan zbog ovoga što je uradio jer mu je stalno govorio kako ne želi da se bavi njegovim životom i to mu je ostavio u amanet. Ovako objašnjava zašto je prekršio očev zavjet:
“Zato što nije bilo nikog drugog ko poznaje detaljno ljude, događanja i okolnosti koji se spominju u pismima. Napravio sam izbor iz ovih pisama – tek poneko nisam uzeo za knjigu – a onda sam u tim izabranim pismima napravio skraćenja i dopunio ih fusnotama… U pismima ništa nisam ispravljao osim slovnih grešaka…“, navodi Aleksa.
Potpisivao se kao Đido.
Najveći dio pisama je iz zatvora u Sremskoj Mitrovici, manji dio iz Centralnog zatvora u Beogradu gdje je bio u pritvoru do presude. Nekad je iznad imena supruge pisao “gospođa”, a nekad “drugarica”, očigledno se sprdajući sa lažnim komunističkim moralom. Na kovertama sa pismima namijenjenim sinu između Aleksinog imena i prezimena dodavao je “M”, a Aleksa se posle tako potpisivao prkoseći školskim vlastima. Za razliku od Đilasa, Štefica je iznad njegovog imena morala da stavi “osuđenik” i njegov kažnjenički broj, jer su tako iziskivala pravila, a na pismima i kovertama ostali su i parafi načelnika zatvorske Udbe, što je značilo da su oni čitali ta pisma. Tako su Šteficina pisma Đilasu predavana otvorena, a ona koja je on slao Štefici zatvorska pošta je primala samo ako je koverta bila nezalijepljena.
Štefici i Aleksi bila je dozvoljena posjeta jednom mjesečno i to samo na pola sata, a Štefica je precizno izračunala da je Aleksa posjetio oca u zatvoru 116 puta. I kad se sve to sračuna, ispada da su sin i otac za nepunu deceniju proveli zajedno jedan vikend, a Aleksina sudbina kao sina političkog zatvorenika bila je česta tema ove prepiske koja otkriva jednog trećeg Đilasa. Brižnog oca i supruga. I čovjeka koji se bori.
U tom smislu Aleksa će u pogovoru zapisati i ove riječi: “Đido je često tužan, ali se otima, odupire, uspijeva da podigne sebe. Čas kaže kako mu je veoma teško, a onda da to nije ništa… Ljubav se pretvara u ispovijest, ispovijest postaje izjava ljubavi. Pisma su poetična i nježna, ali ponekad i jaka i žestoka. I čas kao da ih piše dječak, a čas neko ko je proživio nekoliko života.”
,,Mili naš Đido,
Prava oktobarska, jesenska, večer. Vjetar pronalazi svaku pukotinu i ulazi u našu sumornu, tužnu kuću. I ove naše fotelje odjevene su u jesenje boje – meke, tople, tužne. I na televiziji neka tužna, teška lirika, ne razumijem i ne slušam, ali ne mogu ugasiti televizor, srce mi je uzbunjeno i uznemireno brigom za tebe, za nas. Zar još jednu jesen, jednu zimu razdvojeni…” (Beograd, 28. okt. 1964)
Mila Štefka,
…Ja inače jedva čekam da ti pišem. Ako ništa, da ti pošaljem pregršt ljubavi i užasan vrisak zbog tvoje bolesti (Štefica je imala bolesne bubrege, prim. nov.). Kao da je trebalo to da se dogodi – da oboliš, pa da ja ovde, zaglušen samoćom i bezizgledima, priznam najzad sebi kako bi tek bez tebe prava, nedogledna pustoš nastala i kako nikog nisam volio kao tebe – a ni mene, vidim, niko nije volio kao ti…”
“Dragi moj Aleksa,
Čestitam ti rođendan – moj i Štefkin najradosniji dan.
Čestitam ti ga po treći put odavde i s utoliko većom ljubavlju. Jer već smo godinama odvojeni. Ali utoliko su moje žudnje za tobom – za vama dvoma, i moje želje za tebe – za vas svoje, vrelije, nesebičnije i neodoljivije…” (5. mart 1959. godine).
Izvor: Ranko Pivljanin, blic.rs
