Nedavno podignuti spomenik braći Bukilić, izginuloj prije vijek i po u tom krvavom lancu osveta, opomena da se nešto tako nikad više i nigdje ne ponovi
Na Prijevoru, prelijepom planinskom prevoju između Plani i Lubanja glave, koji dijeli rovačka sela Višnje, Velje Duboko i Liješnje od katuna Subotišta, Doli i Utlica, odnosno gornjomoračke vale, pored puta, opasne prečice koja spaja ove nedođija, na nadmorskoj visini od preko 1.800 metara, već decenijama čami jedan bezimeni mramor. Popala ga patina vremena i ukrasili crvenkasti planinski lišajevi, a sve je manje onih koji znaju ko je i zašto taj kamen tu pobio.
Od skoro više nema te zagonetke: na mramoru je postavljena metalna ploča na kojoj piše: „BUKILIĆIMA Mini i Novaku, njihovi potomci 2013. god.“
Oživjela je tako jedna tragična priča od prije 150, možda i koju godinu više, krvava, poprilično već zaboravljena opomna koliko je ljudsko bezumlje bezgranično i dokle može dovesti nerazum, prkos i inat. Priča je, ustvari, već poodavno poprimila obilježja legende i svako ima svoju verziju, zavisno od toga koga se i na koji način tiče, ali je vrijeme ipak učilo svoje, zapretalo stare mržnje i zađevice, pa neobični spomenik na Prijevoru sada ima sasvim drugo značenje – ne da raskopava odavno zatravljene krvave rovove sukoba i budi usnule atavizme, poziva na osvete i nova krvoprolića, već da miri i opominje, da poduči namjernika i naputnika da je život čovjekov svetinja, vrednija i skuplja od svakog blaga i materijalnog bogatstva.
U sjećanjima potomaka, u pričama Rovčana i Moračana, do danas je, tako, pretrajalo predanje kako je Novak Bukilić sa Liješnja jednog dana negdje polovinom devetnaestog vijeka dojavio buljuk ovaca i pustio ih u livadu zvanu Utočina ispod Tustice, vlasništvo Radonjića iz Ocke Gore. Zatekne ga Radule Radonjić, plane svađa i Radule uhvati ovna pod čaktarom i krene da ga vodi eda bi tako naplatio potru – štetu koju mu je pričinio Bukilić.
Bukilić ga, po prilici, opominjao da mu pusti ovna predvodnika stada i ne dira mu čaktar, da uzme bilo kojeg drugog, da uzme dvije ovce ako treba, ali on nije hajao za to – htio baš ugiča, da napakosti štetočini, da naplati štetu, ali i da ga ponizi pred selom tako što će uveče dotjerati kući stado bez čaktara.
Bukilić onda potegne pušku, ubije Radonjića i pobjegne sa stadom u Liješnje (mjesto na kojem se to desilo i danas se zove Mramor).
Bukilići, prije svih ubica Novak i brat mu Mina – već su bili oženjeni i familijarni ljudi – znali, naravno, da se neće na tome razminuti, da će Rdonjići vrebati priliku da se osvete. Stoga su, po jednoj verziji, predigli sa Liješnja u zabito gornjomoračko selo Požnja, zaskok između Tali i Zastana koji sunce dva puta u toku dana ogrijava, gdje ih je prihvatilo i pod zaštitu uzelo bratstvo Kukovića. Od tada su tek povremeno i gotovo tajno odlazili do Liješnja na ognjište predaka.
Jednom, dok su se tako sa majkom vraćali sa Liješnja u Požnju, na putu prema Prijevoru, kod izvora ispod Lukanja čela, sreli su Miloša Radonjića, brata ubijenog Radula, koji se sa prijateljem i komšijom Pavićem Obrenovićem iz Jasenove, po prilici, vraćao sa nekog petrovdanskog ili ilindanskog sabora sa Lokava ispod Prijevora ili Utlice.
Miloš odmah potegne pušku i ugrabi da ubije Novaka, a Minina okrene pušku na Miloša da osveti brata, ali ona zakaže i ne opli. Mina onda dovikne majci da mu doda Novakovu pušku. Pavić Obrenović ga, međutim, preduhitri i ubije i njega.
Bukilići bi vjerovatno preboljeli Novakovu glavu i pomirili se sa „pravom“ Radonjića da osvete Radula, ali se nijesu mogli pomiriti i oprostiti Obrenoviću zato što je ubio Minu pa su odmah počeli vrebati priliku i kovati plan da mu smaknu glavu. To, izgleda, nije bilo baš tako lako jer se Obrenović tome nadao i dobro pazio, a i nasljednici pobijenih Bukilića, po prilici, bili mladi i neiskusni. Do danas, tako, traje priča da im je pomogao iskusni Lakić Jovović, koji je bio u nekom srodstvu sa Bukilićima. Bilo kako bilo, tek ni Pavić Obrenović se nije nanosio glave – i on je pao kao četvrta žrtva zbog jednog čaktara.
– Ovim činom ne želimo nikome da prkosimo ili da koga vrijeđamo – bože sačuvaj – veli sedamdesetsedmogodišnji Milovan Bukićić, najstariji od petnaestak Bukilića, koji su donijeli i postavili spomen-ploču na mramoru na Prijevoru. – Nadamo se da će ovo biti samo opomena i poruka svima da se ovakve stvari ne smiju nikad zaboraviti kako se nikad i nigdje više ne bi ponovile…
Čaktar
U dvotomnom Uskočkom rječniku profesora Milije Stanića, sa više od četrdeset hiljada izraza i pojmova izuzetnog jezičkog bogatstva ove jezičke oaze istočno-hercegovačkih govora, na kojima je Vuk Karadžić utemeljio svoju genijalnu „revoluciju“ u srpskom jeziku, o čaktaru piše: „četvorougaono zvono od pleha ili mjeda koje se stavlja na ovna u stadu.“ Pod tim imenom i u toj funkciji, čaktar se javlja u celoj Crnoj Gori, svoj Hercegovini, najvećem delu Kosova (tamo gde ima Srba i Crnogoraca), zatim na Šari, Zlataru i Zlatiboru, u svoj Bosni gde ima stočara… U Crnoj Gori, čaktar je, uz ostalo, bio i prestižni simbol dobrog domaćina, svetinja koja se čuvala u kući čak i ako nestane i domaćina i stada. Domaćinu je, inače, bilo džaba da ima veliki buljuk ako nije imao glasovit čaktara i pravog predvodnika, odnosno ugiča da ga nosi. On je posebno biran i pripreman za tu ulogu. Njemu nikada nije strižena vuna oko vrata, a vještiji stočari i meraklije ostavljali su mu ukrase od runa i na drugim djelovima tijela, a kao jagnjetu mu vezali rogove da bi mu rasli i usukivali se uvis. Da se i ne govori o onim najupornijim koji su uspijevali čak i da dresiraju i nauče ovna predvodnika da na poziv ili zvižduk čobanina odmah krene i povede stado k njemu. Među domaćinima je postojalo rivalstvo ko će imati bolji i glasovitiji čaktar, a najpoznatiji su bili pećki čaktari ili „mostarci“, „prizrenci“, skadarski čaktari… Ovan je čaktar nosio na drvenom okovratniku, „teljigu“ savijenom od istanjene daščice od mladog oraha, trešnje, jasena ili javora, a najbolje je bilo, ako se moglo naći, da teljig bude od tisovog drveta. U svako slučaju u njemu je makar jedna pijavica morala biti od tisovine kako bi ugiča i stado čuvala od „zlih očiju“.
Bećkovići
U zemanu kad su Lukavica i Trebiješ bili Turski nekakv Veljedubočanin Drašković jednog dana pusti ovce u livadu bega Bećka Hadžimanića na Trebiješu. Beg ga zatekne i za kaznu krene da mu skine čaktar sa ugiča. Drašković ga ubije i ne dadne čaktar, a plemenici ga od tada prozovu Bećko. Njegovi potomci (od kojih je i poznati pjesnik Matija Bećković), kasnije po njemu uzmu i prezime Bećković.
Tradicija
Sem Milovana, na Prijevoru se tog dana okupilo još petnaestak Bukilića, mlađih i sposobnih da nakon višesatnog pešačenja stignu do Prijevora. Bio je tu i nešto malo mlađi Miljan Bukilić sa sinovima Racom i Raškom i unukom Nemanjom, Slobodan – Puren Petrov, braća Dragoljub – Mijo i Duško Čedovi sa sinovima Slobodanom i Andrijom i sinovcem Ivanom Nikolinim, pa Mijat – Bato Živkov, Miodrag – Ljaka Miškov, a Ranko Delev je stigao čak iz Australije, gdje živi, i donio specijalnu ploču od prohroma, koja je postavljena na mramoru. Dogovoreno je da ovo okupljanje Bukilića postane tradicionalno, ali na nekom pristupačnijem mjestu, gdje bi mogli doći i oni koji više ne mogu pješke stići do Prijevora.
Prijateljstva Bukilića i Radonjića
A da su „ratne sjekire“ između Radonjića i Bukilića odavno zakopane potvrđuju i brojni mostovi prijateljstava uspostavljeni između ova dva ugledna bratstva. Tako se Milan Jagošev Bukilić svojevremeno oženio Poljkom Vukaličinom Radonjić. Potom se i Poljkina sestra Nata udala za Mijaila – Dela Bukilića, a onda se i njihov bratanić, Veseljko Vukotin Radonjić oženio Radom Milijinom Bukilić…
