U ovoj tragičnoj i na svoj način epski uzvišenoj priči, koja je odavno poprimila karakter legende, najsjetniju stranicu svakako predstavlja sudbina nesretnog Boža Pekovića
– Da prostiš, ja sam s mojim Mihailom rodila sedmoro – veli Ikonija Simićević, koja sa zaovom Danicom još piri vatru na nekadašnjem ognjištu Toma i Đurđe Simićević – ali mi je danas eto, bogu fala, živih petoro – sinovi Ratko, živi u Beogradu, i Duško, eto ga u Kragujevcu, i šćeri Vinka, Senka i Snežana – sve poženjeno i poudato, ima svako svoju kuću i porodicu, a ja evo sa Danicom još brojim dane ođe na Alugama, otvaramo im vrata i čekamo kad će koje banuti iz svijeta.
To zlatno darovno odijelo i nakiti koje je Đurđa dobila na Cetinju, dugo su čuvani u ovoj kući kao najveća svetinja. Sve nevjeste koje su poslije dolazile u ovu kuću, dolazile su u tom ođelu i kitile se tijem nakitom. U njemu je došla i moja svekrva Milijana, i moja jetrva Mijoljka, u njemu sam dovedena i ja, ali silne godine i pusto vrijeme sruše zemlje i gradove, a kamoli da ne unište krpe i đinđuve. Ne znam da koja od mojih šćeri ili đevojaka đevera Voja ne čuva neđe taj broš ili minđuše, a ođe u kući eto traje još samo taj srebrni ćemer s kojim sam se i ja zorila kad sam prvi put banula na Aluge – sve ostalo je propalo i vrijeme odnijelo…
Od svega, po svoj prilici, a tako je, zar, i pravo, najbolje se i najduže pamti taj veliki, kuražni podvig Đurđe Simićević, to što je na svojevrsan način dopisala neprolaznu etičku bibliju Marka Miljanova, dopunila njegove primjere čojstva i junaštva.
– Iako se sve svršilo tako kako se svršilo, moja baba Đurđa je poslije godinama tugovala i zadugo, možda i skoro deset godina, valjda zbog stresa koji je doživjela, nije rađala – kazuje Milijana Vemić, udata Mrvaljević, jedna od unuka viteške Đurđe Simićević.
Onda je poslije, ipak, rodila još četiri ćerke pa je tako od nje ostao široki trag i po muškoj liniji, od sina Milije, koji je, eto, poživio 104 godine, a naročito po ženskoj, jer su se njene ćerke, pred kojima je išao glas i slava njihove hrabre i plemenite majke, sve poudale i imale lijepi porod.
Jedino sreće nije vidjela njena ćerka Vidosava. Ona će majci Đurđi otvoriti još jednu živu ranu na srcu, koju će ponijeti u grob kada je 1925. godine vječno počinula i okončala svoje rvanje sa životom.
Vidosava se bila udala u Tušinju, za Radomana Cerovića. Po prilici, to bilo zimsko vrijeme i dok su svatovi s nevjestom sa Aluga preko golometnijeh Jezera, izgleda po snijegu i velikom mrazu, stigli do Tušinje, ona se nesrećnica prehladila i dobila tešku upalu pluća i nakon samo sedam dana umrla. O tome ima i pjesma koja veli: „Sedam dana nevovala, sedam dana bolovala…“
U ovoj tragičnoj i epski uzvišenoj priči, najsjetniju stranicu svakako predstavlja sudbina Boža Pekovića:
– Božo Agov Peković rođen je po svoj prilici negdje oko 1860. godine – veli njegov bliski rođak Milivoje Peković, istrajni i pouzdani hroničar i istraživač rodoslova i bratstveničke istorije ovog glasitog i veoma brojnog i razuđenog bratstva. – Otac mu Ago, kojemu je kršteno ime bilo Tomo, bio perjanik na dvoru na Cetinju, a Božo je „omirisao barut“ i pročuo se junaštvom već 1876. godine u boju na Vučjem Dolu, iako je, izgleda, još bio nepunoljetan.
Do danas je ostala priča kako ga je majka, dok ga je spremala u taj ljuti i odsudni boj, u kojemu je, inače, učestvovalo 19 Pekovića – eno im svima imena na onim mesinganim pločama u Nikšićkom manastiru – učila da se čuva: „Nemoj, vala, ‘itati da si među prvima i najhrabrijima, još ti je mlado čelo za to mjesto, a nebojšu prvoga zrno sretne, ma nemoj ni zaostajati, da si među potonjima, jer i te nekako zrno nađe prije od ostalih…“
Veliki porod od odiva
– Od Đurđinih ćerki, mojih tetaka, ostao je veliki porod – kaže Milijana Vemić – Mrvaljević. – Najstarija Mileva bila udata u Borje za Rada Stevovića i sa njim imala sinove Miloša, Milisava i Dušana i ćerku Pejku. Neda je bila udata za Pavla Vukovića iz okoline Šavnika i imala je sinove Danila, Vuksana i Vukašina i ćerku Danicu, a umrla je, izgleda, vrlo mlada, na porođaju. Mijoljka je bila udata za Jagoša Matijaševića iz Oraha kod Nikšića. I ona je imala četvoro djece – sinove Zariju i Svetislava i ćerke Danicu i Kosu. Moja majka Stanka se udala u Bukovicu i sa mojim ocem Maksimom Vemićem izrodila osmoro – sinove Milorada i Miljana, a osim mene imala je i ćerke Draginju, Olgu, Polku (svi smo je zvali Goginja), Stanislavu – Taju i Milku. Najmlađa Jovanka, bila je udata na Virak za Ljuba Gogića – rodila je takođe četvoro djece, sinove Rajka i Draga i ćerke Danicu i Jelicu.
Budo Simonović
( Sjutra: TRAGEDIJA BOŽA PEKOVIĆA )
