Kad su ugledali kuću Toma Simićevića i ogromnu masu svijeta pred njom, Pekovići i njihovi prijatelji su kao po komandi kleknuli na koljena i poskidali kape…
Čim je stigao na Cetinje i gospodaru, knjazu Nikoli, predao okrvavljeno oružje i ispričao šta je učinio, kako je nehotice ubio dijete u kući novostečenih prijatelja Simićevića sa Aluga, Božo Peković je zatvoren s nikakvom nadom da će, uprkos svim svojim zaslugama i slavi sa bojnog polja koja ga je pratila, skoro vidjeti beli dan, jer je svojim nehatom teško ranio pleme šaransko, zacrnio kuću Simićevića i, konačno, ubio jednog budućeg gospodarevog vojnika i branioca otadžbine.
Pekovići i Žugići, njihovi prijatelji, rođaci i plemenici, nijesu, kako su u prvi mah bili naumili, otišli u Šarance na sahranu malog Miluna. Savjetovali im ljudi i s jedne i s druge strane da je rana živa, da se prosuta krv još nije ohladila – da još nije sigurno kako bi ih Simićevići u velikom bolu primili; da je bolje i pametnije ostaviti i pričekati da vrijeme učini svoje i da se čela ohlade, a onda poraditi da se kumstvom ljuta rana zaliječi i koliko-toliko izvida – da se na taj način prijateljstvo obnovi i pritvrdi.
Umni Moračani i Uskoci – bilo tu, po prilici, i sveštenika iz moračke lavre nad Svetigorom i manastira Podmalinsko – počeli da traže puteve i grade mostove, da ugovaraju kumstvo Pekovića i Simićevića. U tome je, izgleda, posebno važnu ulogu odigrao i najveću zaslugu imao Đurđin brat, ugledni Đorđije Žugić iz Novakovića koji je imao uticaja i kod jednih i kod drugih.
Nije bilo lako, trebalo je i vremena i strpljenja. Trebalo je odobrovoljiti i smiriti Milunove stričeve, njegovog teško ranjenog oca Toma, a naročito ucvijeljenu i ojađenu majku Đurđu, na čijim je rukama izdahnuo njen mezimac, i skrhanog djeda Jovana – Nonu, čije je staračko srce pokosila tako iznenadna i surova smrt njegovog najmlađeg i najdražeg unuka.
Konačno, Simićevići su pristali, poslušali ljude i prihvatili da se pomire i oproste krv Pekovićima.
U urečeni dan, na Alugama, pred kuću Toma Simićevića, ne bez strepnje, sjazilo se pleme šaransko, svi Simićevići i njihovi nebrojeni prijatelji i kumovi. Bilo je dobro odjutrilo kad se na brijegu naspram kuće, pojavila masa, pretežno biranih Pekovića i Žugića, ali i više drugih uglednih Moračana i Uskoka sa dva sveštenika na čelu.
Na nekoliko koraka ispred njih išla su dvojica i nosili kolijevke u rukama – u jednoj Spasoje Savin Peković, sinčić najbližeg rođaka Boža Pekovića, a u drugoj Božova ćerka Milka, nije još imala ni godinu dana.
Kad su ugledali kuću Toma Simićevića i ogromnu masu svijeta pred njom, svi su, kao po komandi, kleknuli na koljena i poskidali kape, a onda je jedan od onih koji je nosio kolijevku zazvao Jovana – Nonu Simićevića, glavu porodice:
– O Jovane Simićeviću, primi jutros kumstvo, kumimo te Bogom i svetim Jovanom!
Pred kućom Simićevića je vladao muk. Potrajalo je to tek nekoliko trenutaka, a izgledalo je kao vječnost. Pošto nije bilo nikakvog odziva od kuće Simićevića, oni koji su nosili kolijevke ustali su, a za njima i svi koji su ih pratili, i s kapama u rukama krenuli lagano da se spuštaju niz padinu ka dolini i kući Toma Simićevića…
Pjesma
U jednoj od pjesama izvijenih o ovom slučaju, viteški i junački čin Đurđe Simićević ovako je „opisan“:
„Ona žena ko ostale nije,
Mrtvo čedo od svatova krije,
Da svatovsko veselje ne kvari,
Tako su je vaspitali stari;
Da se zbog nje ne zametne kavga,
I zbog Boža Pekovića Aga…“
Budo Simonović
Sjutra: KNjAZ JOJ JE UČINIO MJESTO PORED SEBE
