Ojađena majka je u trenu ugledala crveni, krvavi cvijet na glavi sinčića kojeg je držala u naručju, a onda ga prekrila strukom i nepaženo se izmakla iz razdragane mase
Na Alugama, na veliko veselje Simićevića, sjutradan se sleglo pleme šaransko da isprati Savu Jakovovu, da isprati svatove Žugića kojima je valjalo na kratkom jesenjem danu prevaliti tako daleki put i stići do Gornje Morače, gdje će svadbovanje potrajati dva dana.
Simićevići se trudili da ih sve što bolje ugoste, a posebno mlada nevjesta Đurđa, supruga Jakovovog brata Toma, za koju je to bila dvostruka radost: em joj se udaje zaova Sava, em ide u kuću Žugića, u njen rod, jer je i ona bila od Žugića, iz Novakovića. Letjela i neumorno posluživala, gledala da svima ugodi, ali nije zaboravljala ni na svoje četvoro sitne djece – ćerkice Milevu i Nedu, četvorogodišnjeg sina Miliju i posebno na jednoipogodišnjeg Miluna.
Kad je ispred podne, kako je to bio običaj, stari svat zapovijedio da se „vojska“ kreće, da djeveri prihvate snahu i svatovi da pritežu opanke i kolane na sedlenicima, zaorila se pjesma i radosni poklici onih koji su ih pratili i na taj način im još jednom čestitali nevjestu, sretnjikali prijateljstvo i zaželjeli im i sreću na dugu i rizičnu putu.
Da odgovori na prijateljske pjesme i zdravice, izlazeći iz kuće i držeći nevjestu pod rukom, svoj „gaser“ je iza silava potegao prstenski djever, Perutin brat od tetke, Božo Peković, već glasoviti junak sa Vučjega dola. Opalio je, kako se poslije pričalo, samo jedan metak, ali – da li iz nehata ili zato što se u tom trenu malo okliznuo i posrnuo – cijev nije okrenuo ni prema Durmitoru ni prema Pirlitoru…
U masi koja je pratila Savu i njene svatove, malo podalje i nekako sa strane, stajala je i njena snaha Đurđa i u naručju držala sinčića Miluna. Kad je Božo Peković ispalio taj nesrećonosni metak iz svog levora, mali Milun je bolno vrisnuo u majčinom naručju i zamuknuo prije nego što se pucanj i razlegao.
Ojađena majka je u trenu ugledala crveni, krvavi cvijet na njegovoj glavi i u magnovanju ga još snažnije prigrlila i prekrila strukom, a onda se brzo izmakla iz uzavrele, razdragane mase u kojoj gotovo niko nije ni čuo predsmrtni vrisak malog Miluna.
Kad je shvatila šta se dogodilo, Đurđa Simićević je utrčala u kuću, položila mrtvog sinčića u kolijevku, pokrila ga kao da spava i počela da ljulja kolijevku. Nekima koji su potom ulazili u kuću, izgleda i rekla da se mali uplašio pucnjave pa zaspao i pokazala im rukom da ćute da ga ne bi probudili.
Ojađenoj majci se kidalo srce od tuge, ali nije puštala ni glasa ni suze. Skamenila se pored kolijevke i u očajanju prebirala šta bi se moglo dogoditi ako bi sad, u sred najvećeg veselja, zakukala. Njen bol je nadjačao strah da bi se radost i veselje moglo pretvoriti u tragediju neslućenih razmjera i izroditi u krvoproliće, da bi ljudi, zagrijani pićem, prije svih njen svekar, muž i djeveri, mogli izgubiti razum, trgnuti oružje i krenuti u osvetu, da ubiju nekoga od nedužnih svatova.
Sjetila se i svoje zlosretne zaove Save, da bi i njoj, ni krivoj ni dužnoj, mogla uzeti navaku i pomutiti sreću – da je na najradosniji dan nazovu baksuznicom i zlonosnicom i da je zbog toga, i u rodu i u domu, dok je živa gledaju poprijeko i prekorno…
San
U legendama ispredanim o tragediji na Alugama i podvigu Đurđe Simićević, a to je naglašeno i u pjesmama i pojedinim napisima o ovom slučaju, ona je na dan veselja ustala nevesela. Zapazio to njen umni svekar Jovan – Nona, koji je očigledno mnogo volio tu snahu, pa je u zgodnoj prilici besprimjetno prizvao i upitao kakva je muka, zašto je nevesela u tolikom veselju, da je ko nije nešto uvrijedio ili naljutio. Ona mu, gotovo kroz suze, kazala da je grdan san usnila: kao, na sred njihovog imanja zinuo veliki ponor, a odozgo od Sinjavine udarila mutna bujica koja je zahvatila njenu kolijevku i u ponor odnijela Miluna.
Na tu priču se smrkao i stari Jovan, ali pokušao da smiri i oveseli snahu:
– Ma kakav san i tarakovine, san je laža a bog je istina, dijete moje. Svevišnji koji sve vidi mora nagraditi tvoju dobrotu…
Budo Simonović
(Sjutra: KRVLjU SE RANE NE LIJEČE )
