Kad su grobari trideset godina kasnije otvorili grob kapetana Đorđevića da bi tu sahranili i njegovu suprugu Milenu, u limenom sanduku nije bilo nijedne kosti
– Život je ipak krenuo svojim tokovima – sjeća se dalje Dragana Đorđević – Putica, starija ćerka kapetana Vlastimira Đorđevića. – Majka je, čini mi se, postala još strožija nego što je bila i nekako zatvorenija. Prekinula je zbog nečeg gotovo svaku vezu sa tatinom rodbinom i veoma suzila krug prijatelja.
Sa Lepom Štimac, suprugom tatinog kolege i prijatelja kapetana Josipa Štimca, koji je takođe poginuo na Pjenavcu i bio sahranjen na Novom groblju u Beogradu, kojih stotinak metara od tate, dogovorila se da im naprave zajednički spomenik. Mama je kao arhitekta napravila idejno rješenje spomenika, a sem mog strica Branibora, oko toga se posebno angažovao novinar Đorđe Darjević, brat Lepe Štimac.
Kad smo sestra i ja počele da pristasavamo i prije nego što smo se poudale, uporno smo nagovarale mamu da nađe nekog čovjeka i uda se. Bila je i mlada i lijepa i činilo nam se da bi to bilo sasvim normalno, ali ona nije htjela ni da čuje, trpjela je, ćutala i patila i sigurno nikad nije preboljela svoju gimnazijsku ljubav.
Tako trideset godina. A onda se razboljela, pokosio je rak, umrla je tačno trideset godina posle tate, juna mjeseca 1992, u šezdeset četvrtoj godini života i ostavila amanet da je sahranimo u tatin grob…
Ja sam tog dana, dva sata prije sahrane, došla na Novo groblje i povela grobare da otvore grob moga oca kako bih ispunila majčinu želju da počiva pored njega. Ponijela sam i jednu crnu vrećicu da u nju stave tatine kosti.
Sve mi je to padalo veoma teško i stajala sam malo po strani dok su oni kopali. Izvadili su najpre istrunule ostatke drvenog sanduka, a onda i limeni sanduk, koji je bio još čitav. Kad su krenuli da ga otvaraju dodala sam im vrećicu za kosti i ponovo se malo udaljila da ne gledam taj mučni čin.
Malo potom jedan od grobara mi priđe i veli:
– Pa, gospođo, ovdje nije niko sahranjen, u sanduku nema kostiju…
Priđem, pogledam i prenerazim se: unutra stoji samo nešto kao spečena glina i ostaci neke krpe i folije kojima je očigledno bila uvijena – ni jedne jedine kosti!
Iako sam bila šokirana, brzo sam se pribrala. Rekla sam grobarima da sve to sklone i nikome ni riječ da ne kažu.
Ćutala sam i ja i nikome, čak ni sestri tog dana nisam ništa rekla, ali me to iz temelja potreslo i opteretilo. Počela sam da nagađam šta se to desilo, da prebiram po sjećanjima i tražim odgovor na veliku zagonetku, koja je iznenada iskrsla.
Dan posle mamine sahrane pošla sam kod mog brata od strica Slaviše Đorđevića, htjela sam njemu da ispričam, da ga pitam šta on misli – malo je mlađi od mene, ali sam nekako imala povjerenja u njega. Nisam ga zatekla kod kuće – zatekla sam njegovu suprugu Gordanu. Ispričala sam njoj šta mi se desilo. Ona se, međutim, nije nimalo iznenadila već mi je bez dvoumice rekla:
– Da si ti živa i zdrava, u ovoj kući se, odavno, takoreći od prvog dana, u po glasa govorkalo da tvoj otac nije poginuo, da je negdje živ, da se sklonio negdje u inostranstvu, ali to niko nije smio glasno reći zbog tvoje majke…
Bio je to novi šok i podstrek da nastavim potragu za istinom, da slažem kockice i prisećam se nekih detalja koji su još više podgrijavali i raspaljivali tu sumnju da moj otac možda zaista nije poginuo na Pjenavcu…
Pošto je moj stric Branibor, koji je po svoj prilici i sam sumnjao da mu je brat mrtav, u tom trenutku već bio star i teško obolio, nisam ga pitala da li o tome ima i nekih opipljivijih saznanja, ali me od tada nikada nije napuštalo uvjerenje da je moj otac preživio Pjenavac i da je nekako uspio da se skloni negdje u inostranstvu.
Nekako baš tih dana odem u ulicu Braće Nedića, u „oficirsku zgradu“ u kojoj smo nekada živjeli, da posjetim gospođu Angelinu Puhar, majku moje drugarice iz djetinjstva, inače Aranđelovčanku rodom, koja je znala moje roditelje još iz tih aranđelovačkih dana. Ispričam i njoj šta mi se desilo, a ona veli: e, moja Dragana, ti si bila mala kad se pričalo da je tvoj otac živ, da nije stradao u toj nesreći, da je čak i pisalo u nekim novinama kako je izbjegao negdje u inostranstvo da bi se kao glavni nadzorni organ na mostu spasio od odgovornosti, da je tamo promijenio identitet i da ga više ne mogu pronaći, a čini mi se da je spominjana Grčka u kojoj je tada vladala vojna hunta i nije ni bilo šansi da ga tamo traže…
Poslije sam pitala Lepu Štimac, suprugu Josipa Štimca, i Čedomilu – Bulu Krkeljić, suprugu potpukovnika Milike Krkeljića, komandanta vojne pošte u Manastiru Morači, koji je takođe poginuo na Pjenavcu, da li su ih pozivali da identifikuju svoje muževe nakon nesreće. Potvrdile su mi i jedna i druga, za razliku od moje majke i strica koji su insistirali na tome, ali im nisu dopustili da otvore sanduk, pravdajući se činjeniciom da je tijelo bilo više od mjesec dana u vodi i da se nema šta vidjeti pošto je u odmakloj fazi raspadanja.
A u svemu je, izgleda prvi crv sumnje izazvalo to što stricu nisu htjeli da kažu gdje je tačno leš nađen i ko ga je našao, iako je tražio da vidi i nagradi tog čovjeka, a nije obavljena ni obdukcija, što je normalno i obavezno u ovakvim prilikama, niti je bilo preciznog izvještaja na osnovu čega je utvrđen identitet i ustanovljeno da se zaista radi o njemu.
Za mene, dakle, od tada više nije bilo nikakvih sumnji da se na Pjenavcu tog strašnog 26. maja 1962. godine desilo nešto zaista čudno i neobjašnjivo, da se u praznom očevom grobu krije neka velika tajna. U uspomenama i sjećanjima od tada neprekidno prebiram svaki detalj, analiziram svaku pojedinost koja bi mogla dati odgovor na moje sumnje i sve se svodi na to da on ipak nije stradao tog dana.
Prisjetila sam se, tako, i jednog neobičnog, a sada bih rekla i veoma indikativnog telefonskog poziva. Dvije godine poslije tatine sahrane, u našem stanu – tada smo još živjeli u ulici Braće Nedić – jedne noći je zazvonio telefon. Javio se nepoznati muški glas, tražio moju majku, kazao da zove iz neke međunarodne misije za tehničku pomoć i saradnju i ponudio joj posao arhitekte u Alžiru, da će, pored ostalog, imati ne znam koliku platu i na raspolaganju kuću sa bazenom.
Mama je bila oduševljena i u prvi mah prihvatila ponudu. Sjećam se kako smo se sestra i ja radovale tih dana kući i bazenu u Alžiru, tom novom i nepoznatom svijetu. Sve je, međutim, potrajalo samo dan ili dva, a onda je mama odjednom sve to bez objašnjavanja presjekla i priprijetila nam da to više ne smijemo ni spomenuti niti o tom pozivu ikome govoriti.
Potvrda bez dokaza
Milena Đorđević je 15. juna 1962. godine, dvadeset dana posle nesreće na Pjenavcu, uputila molbu Sreskom sudu u Kolašinu da joj izda potvrdu o smrti muža Vlastimira kako bi kod nadležnih organa mogla pokrenuti postupak za ostvarenje prava na penziju i ostale prinadležnosti koje njoj i njenoj deci pripadaju po tom osnovu.
Istražni sudija Veselin Vuleković joj trinaest dana kasnije, 28. juna 1962, šalje neobičnu tipsku potvrdu kojom se od strane pomenutog suda „tvrdi da je dana 26. maja 1962. godine, prilikom rušenja skele mosta u izgradnji ‘Pjenavac’ – Manastir Morača izgubio život kapetan Đorđević Vlastimir. Smrt je konstatovana po ljekaru dr Božini Ćulafiću“ – stoji u potvrdi, ali nema ni riječi o tome da li je, kad i gdje, leš stvarno nađen i da li je izvršena obdukcija i obavljena zakonom predviđena procedura identifikacije na osnovu koje bi se ovakva potvrda mogla izdati.
Budo Simonović
(Sutra: PLAVOOKI MOMAK IZ ATINE)
