Iako još nije sasvim istražena, već sada je nesumnjivo da je pećina u Đalovića klisuri najveće speleološko čudo na prostorima nekadašnje Jugoslavije, a možda i znatno šire
Moglo bi se reći da je manastir Podvrh u novije vrijeme ipak ostao pomalo u zasjenku obližnje Đalovića klisure, a nročito još sasvim neistražene Đalovića pećine, koja, kako tvrde speleolozi i po gabaritima i po ljepoti pećinskih ukrasa uveliko prevazilazi glasovitu Postojinsku jamu u Sloveniji i nesumnjivo predstavlja i najveću i najljepšu pećinu, ne samo u Crnoj Gori nego i na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Kad je u ljeto 1987. godine ekipa speleologa Planinarskog saveza Beograda zašla u do tada malo poznatu Đalovića klisuru, nije ni slutila kakvo ih iznenađenje čeka, kakvo će speleološko čudo otkriti. Na lijevoj obali Bistrice, na mjestu koje mještani zovu Vražji firovi, dočekao ih je jedan od do sada otkrivena i poznata tri ulaza u pećinu za koju do tada sem gdjekoga od mještana gotovo niko nije ni znao ni slutio o kakvom se podzemnom lavirintu i sistemu hodnika i dvorana ispod Pešterske visoravni radi.
Za otkriće pećine u Đalovića klisuri ponajzaslužniji je inžinjer Petar Đalović, rodom iz ovog kraja, koji je i rukovodio tom prvom ekspedicijom.
U prvom navratu je istraženo oko 700 metara pećine, ali je odmah bilo jasno da je to tek početak, da je na pomolu neviđeno speleološko čudo kakvo do sada nije otkriveno i viđeno na ovom dijelu Balkana. Usledile su nove ekspedicije i istraživanja tako da je do sada ispitano, snimljeno i naučno provjereno oko šesnaest kilometara podzemnih kanala, a s velikom vjerovatnoćom se pretpostavlja da to nije kraj. U svakom slučaju, nesumnjivo da se radi o rijetkoj, gotovo neprevaziđenoj speleološkoj atrakciji, kako po ljepoti klisure i okoline u kojoj se nalazi, još više po veličini i nenadmašnoj ljepoti, pravoj galeriji pećinskih ukrasa. Svi koji su do sada vidjeli tu galeriju jednodušno tvrde da takve raznovrsnosti oblika i takve raznolikosti boja teško da se može igdje naći, odnosno da Đalovića pećina sadrži sve do sada poznate vrste i oblike pećinskog ukrasa
Pretpostavlja se da pećina ima najmanje tri nivoa. Do sada su istraživanja vršena u dva gornja, dok trećim, najnižim, po svemu sudeći teče podzemna rijeka, vode koje poniru u Pešterskom polju i teku ka Đalovića klisuri.
Centralno mjesto u pećini predstavlja čvor, raskrsnica podzemnih hodnika i kanala koje su speleolozi nazvali Slavija po najvećoj i najčuvenijoj beogradskoj raskrsnici. U neposrednoj blizini te raskrsnice nalazi se Snežni dvorac, galerija pećinskih ukrasa široka oko trideset i visoka oko dvadeset metara. Do njega je Crveni saliv takođe širok trideset a visok oko petnaest metara, mada je tavanica ove podzemne dvorane u jednom dijelu visoka i svih četrdeset metara.
Speleolozi su, inače, davali veoma zanimljiva imena pojedinim delovima pećine. Jedan hodnik čije je dno prekriveno sitnim, suvim pijeskom, speleolozi su, recimo, nazvali Sahara. Tu su potom i Srksov pomorski put, Maksin prolaz, Veliki i Mali lavirint, Mlečni potok, Kristalni kanal, Ružin kanal, Gobelja jedan, Gobelja dva, Termitnjak, Dvorana duhova… Mnogo više je, ipak, još bezimenih dvorana i kanala, i onih već ispitanih i otkrivenih, i onih koji tek čekaju istraživače, da se i ne govori o pojedinačnim, čudesnim pećinskim ukrasima i oblicima koje je vrijeme ko zna koliko milenijuma vajalo.
– Od nakita svojom dimenzijom se ističe jedan stalagmit visok osamnaest metara – kaže mr Goran Barović, geograf i veliki zaljubljenik u tajne pećina – mada ih ima još nekoliko malo manje visine. Ljepotom ipak prednjači kristalna ruža veoma rijetki pećinski ukras.
Sve ovo, i sama bistrička dolina sa prekrasnim mostom i svim prirodnim ljepotama, i manastir Podvrh, a naročito rijeka Bistrica i njena klisura sa pećinom, za sada su privilegija rijetkih, upornih i odvažnih, samo namjernika koji se odvaže da krenu putevima kojima se rijetko kreće. A možda je tako i bolje, možda je čar ove ljepote u njenoj nedostupnosti…
Budo Simonović
