Odlazak u pozorište, kao malo gdje na svijetu, nije na redovnom a bogami ni na povremenim spiskovima trošenja slobodnog vremena kod ogromne većine naših sugrađana.
Čak ni kod stanovnika Podgorice. A ne, ne daj Bože, ako vikendom obrću svojima tamo neđe preko Bioča.
Koliko znate glumaca našeg nacionalnog teatra a da ih nijeste vidjeli u nekoj od regionalnih TV serija?
Doduše, kad se jednom otisnu u televizijske vode, ili u Beograd, teško ćete ih vidjeti više u pozorištu, sve i da idete.
Ako je vjerovati Guglu u ansamblu Crnogorskog narodnog pozorišta dvadeset i osam ih je. Dobro, ima ih u raznim reklamama, posebno onim kojim se na televiziji najavljuju pozorišne predstave. Ali, rijetki su Crnogorci koji su imali tu priliku da ih vide uživo u stvaralačkom spazmu. Iako je pozorište – NARODNO, kako mu ime kaže.
Nedavno, jednom prigodom koje je (kad naši političari podižu nivo iznad svih nivoa) organizovana u zgradi nacionalnog teatra, konferansije je bio Lazar Ristovski. Glumačka veličina.
I reče Lazar, mimo protokola, pred cijelom Crnom Gorom (Milom, Rankom, Filipom…) i u direktnom televizijskom prenosu, zahvaljujući se što se konačno zadesio pod svodom crnogorskog nacionalnog teatra: “Nadam se da ću ako porastem još i ostarim imati šanse da odigram nešto u ovom pozorištu.”
Taman tim riječima.
Zablista umjetnički, ljudski, najavi par govornika i odjavi priredbu.
Što si ođe igra’, igra’ si, Lazare, mo’š rasti koliko ‘oćeš.
U CNP se ne ulazi lako. U ansambl – kao u Francusku akademiju nauka ili podgorička taksi udruženja sa početka razvoja esnafske svijesti kod istih. Kad neko umre, oslobodi se mjesto.
Ili ako si dobar sa nekim.
Ili ženom mu.
CNP je jedino pozorište na svijetu koje pored spiska glumaca ima i potpun spisak gledalaca. Nemojte me pogrešno razumjeti ali jedna te ista ekipa gledalaca, uz male oscilacije u broju i strukturi, prati ostvarenja našeg nacionalnog teatra iz godine u godinu. I znaju se ljudi međusobno. I treba tako, i svaka im čast. Oni su dio one kulturne svijesti nacije koje je tako malo u nas. I neka su živi i zdravi i neka idu u pozorište, šta god tamo tražili.
Ali, problem je što ih je samo toliko. Što su to isti ljudi. Što samo pozorište, a i cio sistem kulture nijesu uređeni tako da pozorište zaista bude narodno. Jer, kada se ipak desi da neko ostvarenje zaintrigira širu javnost, nekakav koncert ili gostovanje, ulaznicu možeš dobiti samo ako si na spisku.
Doduše, kada je na programu neko “novo čitanje Čehova” (baš ćemo ga mi u Podgorici nanovo pročitati) onda ima karata. I kada već izdvojite ni malo simboličnih sedam eura (đeca i vojnici, odnosno studenti i penzioneri – pola o’ toga) možete uživati u ostvarenjima samo određene grupacije reditelja. Opet sa određenog, svedenog i izbrušenog spiska. A tu se, bato, još teže ulazi. Ali kad jednom uđeš – čini što ‘oćeš, čitaj Čehova i otpozadi, problema nema. Sve će to oni sa prvog spiska odigrati, a ovi sa drugog odgledati. Prvi za naše, ovi drugi dijelom za naše a dijelom i za svoje pare.
Doduše, pozorište jeste po prirodi elitistička tvorevina. Ali, kako nam može bit da nanovo čitamo Čehova tako nanovi čitamo i elitizam. Minimalistički. Spisak glumaca, u odnosu na hiperprodukciju istih posljednjih godina – minimalan, gledalaca u odnosu na državu – takođe, reditelja – da ne pričamo. Sve minimalistički. Elitistički minimalizam za, opet, ne baš male pare. Naše, zajedničke.
Daleko bilo da su krivi glumci. Kapu skidam, ima velikih ima osrednjih, ali ljudi rade svoj posao. Ali, da ne pominjem opet da su pare naše, krajnje je vrijeme da pozorište vratimo ideji sadržanoj u njegovom imenu. Crnogorsko jeste, pozorište tu i tamo, ali, neka bude i – narodno.
Vladimir Višnjić
Stav kolumnista ne mora da predstavlja i stav uređivačke politike „Slobodne riječi“
