Kad su u njenu kuću sa grahovskog bojišta donijeli ranjenog popa Joka Kusovca, ubicu njenog sina Stevana Perovića – Cuce, ona mu je čestitala rane i svu noć ga njegovala…
One iste godine kada je mlađani Rade Tomov sjeo na vladičansku stolicu svog velikog strica Petra Prvog Petrovića Njegoša, njegova sestra Marija, udata za serdara Andriju Pervića Cucu, rodila je sina. Marija je bila pod manom, imala jednu nogu kraću, i svi zamjerali i prigovara¬li serdaru Andriji da se njome oženio samo zato što je od vladarske kuće, ali ih Marija ućutkala plemenitošću, mudrošću i dobrotom. Još kad mu je rodila nasljednika, u glasitu serdarovu kuću se vratila i radost i prijatelji.
Petrovići su, nema sumnje, zbog toga posebno pazili zeta Andriju. Sem što je postao serdar i senator, odnosno jedan od vrlo uticajnih ljudi u državi, Njegoš mu je u Zovini sagradio i za ono vrijeme lijepu kamenu kulu koja i danas traje. Katunjani kažu da je ta prava kamena tvrđava u ovom besputu sazidana za samo devetnaest dana zahvaljujući vladičinim parama i velikom kuluku.
Marija je u Zovini, u braku sa Andrijom, po prilici, rodila čak osam sinova, ali sem Stevana i donekle Novice, ni o jednom od ostalih gotovo da i nema pomena. Stevanu je ujak, vladika Rade, dao to ime. Još dok je Marija bila noseća, on je tražio od nje da djetetu, ako bude muško, da ime Stevan — neka se spomene ime slavnog srpskog vladara Stevana Nemanje…
A Stevan se, vidjelo se to od najranijih dana, i ljepotom i bistrinom vrgao baš na ujaka vladiku. Ujak mu bio i prvi učitelj. Doveo ga kod sebe na Cetinje i tu pod Orlovim kršem uveo u čudesni svijet knjige i „istanjio“ u njemu i pjesničku žicu.
S Nje¬go¬še¬vim bla¬go¬slo¬vom i pre¬po¬ru¬kom, Ste¬van Perović Cu¬ca se u tri¬na¬e¬stoj go¬di¬ni ob¬reo u Be¬o¬gra¬du, sa¬mo četi¬ri go¬di¬ne na¬kon što je u srp¬skoj pre¬sto¬ni¬ci otvo¬re¬na pr-va pe¬to¬ra¬zred¬na gim¬na¬zi¬ja. Za da¬ro¬vi¬tog i bi¬stro¬um¬nog gor-šta¬ka sa cr¬no¬gor¬skog kr¬ša ško¬la ni¬je pred¬sta¬vlja¬la pro¬blem, ne sa¬mo za¬to što ga je pra¬tio glas da je se¬stri¬ć cr¬no¬gor¬skog vla¬di¬ke. Ste¬van Pe¬ro¬vić je, opet Nje¬go¬še¬vom za¬slu¬gom, bio u ne¬ku ru¬ku i šti¬će¬nik Si¬me Mi¬lu¬ti¬no¬vi¬ća Sa¬raj¬li¬je, u to vre-me ne sa¬mo već slav¬nog pje¬sni¬ka ne¬go i jed¬ne od naj¬u¬gled¬ni¬jih lič¬no¬sti kulturnog Be¬o¬gra¬da.
Ste¬van će na¬sta¬viti ško¬lo¬va¬nje u Du¬brov¬ni¬ku gdje se o nje¬mu, opet na Nje¬go¬še¬vu pre¬po¬ru¬ku, sta¬ro lič¬no Je¬re¬mi¬ja Ga¬gić, on¬da¬šnji ru¬ski kon¬zul. Poslije je jed¬no vri¬je¬me u Beogradu stu¬di¬ra na Li¬ce¬ju, dru¬ži se sa Vu¬kom Ka¬ra¬dži¬ćem i Bran¬kom Radičevićem i in¬ten¬ziv¬no se ba¬vi po¬e¬zi¬jom.
Pri¬vu¬čen ofi¬cir¬skim po¬zi¬vom, odlazi u Kragujevac i upi¬su¬je se na voj¬nu ško¬lu, ali se na glas o ujakovoj smrti odmah vraća na Cetinje, gdje će i on odmah doći u sukob sa Njegoševim naslednikom knjazom Danilom.
Iako je Perović pobjegao sa Cetinja i dugo se, ponajviše u Beču, sklanjao pred neosnovanom mržnjom i sujetom iskompleksiranog i pakosnog novog gospodara, koji je stalno zazirao od glednog, umnog i školovanog Njegoševog sestrića i bezrazložno strahovao da bi mu mogao preuzeti presto, dugačka i nemilosrdna ruka Zeka Manitog, kako su zvali knjaza Danila, ipak ga je stigla čak u Carigradu. Najamnici i plaćenici knjaza Danila, pop Joko Kusovac (inače, školski drug i „pričesni kum“ Stevana Perovića – Cuce) i Andrija Smokovac, presvučeni u prosjake, presreli su Perovića na carigradskoj ulici jednog junskog popodneva 1857. godine i ubili ga.
Ostalo je predanje da se pop Kusovac zbog toga poslije gorko kajao, da se sasvim povukao i zatvorio u kuću, a kad bi mu došao ko od prijatelja i zapitao ga šta se to sa njim dešava da ne izlazi, ponavljao bi:
– Osramoti me knjaz Danilo, dabogda umro od iste čaše od koje i Stevan!
„Pred Grahovsku bitku (1858. godine, prim. B.S) – piše Marko Vujačić – kad je čuo da se Husein-paša kreće na Crnu Goru, Joko se lijepo opremi i sa svojim Ljubotinjanima pođe na Grahovo. Prvi je krenuo u juriš i prvi se teško ranio, ali ga smrt, koju je dozivao, ovoga puta nije htjela da uzme.
Sa bojišta su ranjenike nosili u Crnu Goru – da se liječe kod svojih kuća. Pred samu noć stignu nosila pred kuću serdara Andrije Perovića. Vojnici upitaju mogu li prenoćiti sa ranjenikom. Mara, serdareva žena (Njegoševa sestra Marija, majka Stevana Perovića – Cuce, prim. B.S), izađe pred njih i upita kako se zove ranjenik. Kad joj rekoše da se zove Joko Kusovac, ona se zanese tijelom, ali se brzo pribra i reče:
– Sretnje ti rane, junače!
Nije se dvoumila već naredi snahama da spreme kuću i prenoćište za grahovskog pobjednika, a ona priđe nosilima i pomože vojnicima da se ranjenik dobro smjesti. Gledala ga je i mislima na tragičnu smrt svoga sina Stevana, mladog pjesnika, koga je ovaj isti junak sa Grahova, iz potaje, u sred Carigrada ubio. U njenom srcu ponovo se razgori stara nezaliječena rana. Suze su same navirale i tekle niz izmučeno lice. Ranjeni Joko primijeti da ova gostoljubiva i poštena žena za nečim velikim oplakuje, pa upita:
– Kakva ti je, sestro, golema nevolja, te liješ suze bez prestanka?
Majka Stevanova ništa ne odgovori, no se podiže od postelje i izađe napolje da više kuće, na kamenoj litici, provede noć u oplakivanju svog sina.
Ranjeni Joko se okrijepi, previjen i ugošćen u kući Perovića. Ali kad saznade u čijem je domu počinuo, bi mu to teže no rana koju je u boju zadobio. Jer bol od tjelesne rane ispunjavaše ga ponosom junaka, a bol što se nalazi u domu majke čijeg je sina ubio i kojoj je do smrti najveću ranu zadao, razdiraše mu srce. Svu noć je ječao i Stevanovo ime spominjao, kunući knjaza.
Izjutra, kad su ga iznijeli iz kuće da ga nose u Ljubotinj, Joko se, gledajući Maru, pridiže sa nosila i reče – da ga svi čuju:
– Oprosti mi Stevanova majko! Ja sam ubio Stevana, a mrtvi Stevan će, dao bog – ubiti mene!“
I Marko Vujačić potvrđuje da je pop Joko Kusovac umro nekoliko godina poslije Grahovske bitke, i da je živio u kući, potpuno povučen i u osami, stalno jadikujući zbog onoga što je učinio i kunući knjaza koji ga je osramotio.
Marija, heroj-majka je poživjela znatno duže, a kad je umrla, sahranili su je u crkvi na Trešnjevu i eno joj nadgrobne ploče i danas na podu ispred oltara. Bio je to, izgleda, i jedini slučaj da je žena vječno počinula u crkvi, ispred oltara, a na nadgrobnoj ploči piše: „Ovdje počiva hrabra Marija Andrina, a sestra vladike Rada Petrovića, 1876.“
Stiglo ih prokletstvo
U Katunskoj nahiji je i danas živa legenda o tome kako je Mariju prije Andrije Perovića prosio nekakav Krivokapić. Kako je to tada bio običaj da se djevojka prosi po kazivanju i preporuci, prosci su, tek kad su došli na Njeguše, saznali i vidjeli da udavača hramlje i od prosidbe nije bilo ništa, a mladoženja je, navodno, tada rekao i ružnu riječ:
– Nijesam ja pod manom pa da kupim romice po Njegušima, nego im je neka pa neka im na domu plete sijede…
Stric Marijin, sveti Petar, zbog te uvrede je, tobož, prokleo i nesuđenog zeta i njegovo bratstvo i ono od tada, kažu, nije imalo sreće i navake – bilo i kod njih u bratstvu i hromih i kljastih i niko se od tada do danas od te porodice, bajagi, nije ni udao ni oženio a da nije strahovao kakvo će mu potomstvo biti.
Potonja ura Rada Tomova
Njegoševa bolest i prerana smrt, ganuli su, naravno, i Aleksandra – Lesa Ivanovića. U malenoj rukoveti biser-stihova, koje je ostavio ovaj sjetni cetinjski lirik, našla se i njegova „Potonja ura Rada Tomova“:
Poželje – mrući mlad na rodnoj ploči:
sve drugo neka prežaljeno bude,
al da je samo da ostanu oči,
zagledane u svijet i ljude.
Posljednji treptaj vida ispuni sjeta:
svaka je smrt po jedna propast svijeta.
Budo Simonović
KRAJ
