Njegošev otac Tomo, sem velike porodične tragedije, po kazni sinovca, knjaza Danila, skapao je u kući bez prozora i vrata, pritisnut kajanjem zbog jednog velikog grijeha koji je počinio…
Samo dva mjeseca nakon smrti Njegoševog starijeg brata Pera 1854. godine, umro je i Perov sin Rade, posljednji od petorice, koliko ih je imao. Tako je sa muškog kraja utrnula loza Toma Markova Petrovića. U, za one prilike, ogromnoj kuli na Njegušima ostao je samo ubogi stogodišnji starac Tomo sa nesrećnom suprugom Ivanom. Nadživio je i na vječni put ispratio sve muške izdanke.
A kad mu je, po prilici dvije godine kasnije, umrla i dična i ponosna Ivana, kojoj, kažu, do smrtne ure niko nije vidio suzu na oku za izgubljenim sinovima i unucima, Tomo je ostao da se još tri godine sam vije u kući-pećini. Skončao je, kako piše u „Istorijskom leksikonu Crne Gore“ na Božić 1859. godine, u 105. godini života, napušten, ojađen i ranjen, a povrh svega ponižen, uvrijeđen, zgažen i kažnjen od bezdušnog i nezahvalnog sinovca sa vladarske stolice, knjaza Danila, kojega nije ganula ni tolika stričeva tragedija, to što je dočekao da isprati sve muške potomke od svog srca.
No, i u sudbini Toma Markova Petrovića, izgleda, još jednom se potvrdila iskonska: zlo rađenje, gotovo suđenje, ko zlo čini, zlo će i dočekati. Obistinilo se da svaki dug, kad tad neko mora da vrati, svaki grijeh da se isposti.
A Tomo Markov je, po podacima istoričara dr Živka M. Andrijaševića, koji je u svom „istoričnom eseju o sudbini“ objavljenom 2002. godine u časopisu „Stvaranje“ pod naslovom „Pet tužnih šćeri kapetana Ćetka“, opisao i sudbinu oca najslavnijeg pesnika-vladara.
Kad je Crna Gora početkom devetnaestog vijeka zaratila sa Napoleonom i onako malena i prkosna se ispriječila na njegovom osvajačkom pohodu, jasno mu dajući do znanja da je stala pod barjak njegovog najvećeg protivnika, carske Rusije, vladika Petar Prvi je, izgleda, i potom ipak malo tajno paktirao sa Francuzima. Uviđajući, valjda, kakvoj se opasnosti izlaže, kakvu zastrašujuću moć ima Napoleonova soldateska, on je pokušao tajno da pregovara sa njegovom revolucionarnom vladom i obezbijedi za Crnu Goru kakvu-takvu odstupnicu ukoliko Rusija poklekne pred francuskom armadom.
Žbiri i špijuni, protivnici vještog podlovćenskog vladike jedva su i dočekali da to uvrzu Rusima u uši i pomrse mu račune sa „majčicom“ i vjekovnom zaštitnicom ovog jedinog slobodnog krša na Balkanu. Uslijedila je, naravno, oštra reakcija Rusa i prijetnja da će okrenuti leđa Crnoj Gori. Shvativši da je đavo odnio šalu i da bi mogao imati nesagledive štete, vladika je smislio kako da se opravda i izvuče iz škripca: svu krivicu je svalio na svog ličnog sekretara, opata Franja Dolčia.
Krajem 1804. godine, Petar Prvi je Rusima, koji su u to vrijeme bili u Boki kotorskoj, javio da je iza njegovih leđa i mimo njegovog znanja i volje, sa Francuzima šupotrio i tajno kovao planove opat Dolči. Rusi su tražili da se opat zbog toga odmah zatvori i kazni, a malo potom njihovi izaslanici su banuli u manastir Stanjeviće da se i lično uvjere da li je tako postupljeno. Opata Dolčia su zaista našli u tamnici i o tome odmah izvijestili carsku stolicu. Živko Andrijašević citira i dio njihovog izvještaja: „Dolči se nalazi u zatvoru kod manastira, vezan dugačkim lancima…“
Nepravdom utučeni starac ipak nije klonuo. Uporno je ponavljao da je nevin i da mu je neko grdno podvalio, vjerovatno i ne sluteći da je sve to maslo njegovog svijetlog gospodara. Uviđajući, valjda, da priča nepokornog zatočenika može nekako doprijeti i do Rusa i sve se objelodaniti, vladika je izgleda procijenio da je najsigurnije ućutkati ga za sva vremena, jer samo mrtva usta ne govore.
Taj nečasni i prljavi zadatak je povjerio svome bratu Tomu, koji je jedne noći, početkom 1805. godine, sišao u tamnicu i golim rukama zadavio svezanog Dolčija!
Tomo Markov je istog časa sebi svezao ruke lancima velikog grijeha i objesio o vrat teški kamen doživotne sramote. Kad su zaređale nesreće i smrt se zakosila u njegovom domu, prisjetio se, izgleda, svog grijeha i do kraja života jadikovao i kajao se, ali se učinjeno zlo ne da ničim popraviti. Stizali su udarci sudbine, sve nemilosrdniji i teži, do onog potonjeg, koji mu je, već sasvim iznemoglom, bremenom silnih godina i tragedijama skrhanom, zadao bezdušni sinovac Zeko Stankov.
Naime, kad je 1857. godine objelodanjena poznata afera oko navodne zavjere, koju je grupa protivnika kovala protiv knjaza Danila i kad je utvrđeno da su u tome, pored ostalih, dobrano učestvovali i njegovi, pa i Tomovi, najbliži rođaci Đorđije, Mašan, Vuko i Krsto Petrović, plahoviti i osvetoljubivi knjaz je naredio odmazdu bez milosti. Pošto su „zvjerenici“ uspjeli da pobegnu i sklone se pod skut Austrije, knjaz je naredio da im se kuće razore, i njihove i njihovih bliskih rođaka, među njima i Toma Markova:
– Neka sve zjape kao puste pećine! – breknuo je, kako piše Živko Andrijašević, ozlojeđeni knjaz.
Zaludu je ojađeni Tomo klečao na staračkim koljenima i preklinjao da ga poštede, da takvo zlo i bruku ne čine – perjanici su izvršili naredbu njegovog okrutnog sinovca i na Tomovoj kuli polomili i razvalili prozore i vrata i ostavili nesrećnog starca da skapava u viraniji jer mu niko nije smio pružiti utočište ni pomoći da popravi prozore i vrata…
Živko Andrijašević citira i jedan putopisni zapis novosadaskog književnika, publiciste i putopisca Emila Čakre, koji je 1858. godine sreo Toma Markova na Njegušima, koji dan ili mjesec prije nego što je izdahnuo:
„On jadnik jošte po zemljici šeta – zapisao je Čakra – dok mu se porod davno u prah pretvorio…“
Toliko za samo 38 godina
U studiji o Njegoševom univerzalnom, slobodoumnom humanizmu izraženom u „Gorskom vijencu“, odnosno u predgovoru jednom od izdanja njegovog najpoznatijeg djela, Jovan K. Radunović zaključuje:
„U trideset i osam godina života toliko dobra uraditi: i spisateljska i filozofska, i državnička i panslovenska, i kosmičko-humanistička i ratničko-oslobodilačka – to se moglo roditi samo u duhu, u srcu, u glavi jednog genija, čija je smrt ostala u našim i svetskim enciklopedijama kao podatak o Njegoševu biološkom kraju, ali je otvorila sve puteve i mostove vladičinu životu unijom lepote slobode i lepote oslobođenja…“
Moji su stihovi svi žalosni…
Prilikom tog posljednjeg, predsmrtnog boravka u Italiji, Njegoša je jednog dana u Napulju posjetio i neki engleski lord koji je zamolio vladiku-pjesnika da mu za uspomenu da svoju fotografiju i da mu na njoj napiše nekoliko svojih stihova. Njegoš se samo potpisao na fotografiji, a onda objasnio začuđenom Englezu:
– Moji su stihovi svi žalosni; ja ih ne pišem više! Ja pred sobom vidim grobnu ploču na kojoj stoji napisano: Ovdje leži vladika crnogorski; umro je, a nije dočekao da vidi spasenje svoga naroda. I tome imamo najviše zahvaliti vašim zemljacima, gospodine, koji i mrtvu tursku ruku drže pod našom gušom. I kad god vidite ovu sliku, sjetite se miliona hrišćana koji su moja braća, i koji bez ikakvih prava pište pod nečovječnom turskom rukom; i vi te Turke branite. Kad dođete u bogati London i kad pokažete ovu sliku svojim prijateljima, nemojte im kazati: ovo je vladalac jednog srećnog naroda, nego im kažite: ovo je mučenik jednog za slobodu mučeničkog naroda. Kažite im: Srbi bi mogli pobijediti Turke, ali ne mogu da umilostive vas, hrišćane…
Budo Simonović
Sjutra: Junaštvo i čojstvo sestre Marije
