Osim „prave“, postoji i područje u Africi koju zovu: „Švajcarska Afrika“. Još od kolonijalnog doba, tamo se proizvodi odličan sir, a proizvodnja nije prestajala čak ni u vrijeme rata u Demokratskoj Republici Kongo.
Foto: dw.de
Aleks Kazole dobro se sjeća tog jutra u aprilu 2012. godine. Upravo se spremao da krene sa stadom na svoje brdske pašnjake kada mu je zazvonio telefon: „Gazda, ostanite kod kuće, pucaju!“ vikao mu je jedan kolega preko telefona. Zaista, na obroncima planinskog vijenca Masisi sukobile su se snage vojske DR Konga sa jedinicama takozvane milicije M23. Taj rat počeo je baš na Kazoleovom pašnjaku i potrajaće godinu i po.
Čitav taj region mnogi zovu „Afrička Švajcarska“. Leži na krajnjem istoku Demokratske Republike Kongo, u samom srcu Crnog kontinenta, na tromeđi sa Ruandom i Ugandom. Rat je danas na sreću okončan, milicija je poražena, a krave ponovo mirno pasu na pašnjaku.
Na Kazoleovo imanje opet ponovo navraćaju komšije da probaju njegov sir gaudu po kojem je nadaleko poznat. Za to su zaslužne „prave“ švajcarske krave koje tamo pasu, a Kazolesova supruga i jeste Švajcarka. Krave je odatle doveo još njen djeda i to sorte Brown Swiss – još u vrijeme kada je ta zemlja bila lična kolonija belgijskog kralja. Na tom području raširena je i evropska sorta holštajnskog goveda, pa tako u tom srcu Afrike pasu krave koje poznajemo i sa reklame za poznatu vrstu švajcarske čokolade.
Sve kao u Švajcarskoj
Aleks Kazole nema ništa protiv domaćih, afričkih goveda – ali, podsjeća, to su životinje ravnice. Ove evropske sorte, odlično se osjećaju i na prohladnoj klimi, a naravno da je važno i to koliko mlijeka daju. „Ovo je idealno mjesto za uzgoj goveda“, hvali se Kazole. On ima nekoliko desetina evropskih goveda koje pasu na njegovom pašnjaku i koji se prostire na 285 hektara. Od njih svakog dana dobija 400 litara mlijeka od kojeg proizvodi sir.
Foto: dw.de
Vodi nas i u svoju sirnicu. Čitav prostor uredno je popločan keramičkim pločicama. Bazen za mlijeko je od nerđajućeg čelika. Kod njegovih komšija najčešće je sve drugačije: sirnice su u drvenim kolibama, a sir se proizvodi u kadi. Ali za Kazolea je higijena na prvom mjestu. Posjetio je i pogone u Švajcarskoj i želi da tako bude i u njegovoj otadžbini.
Taj 33-godišnji poljoprivrednik, nije iz Švajcarske samo preuzeo tehnologiju proizvodnje sira. Kada je nedavno bio kod rodbine njegove supruge iz Švajcarske, donio je i mnoštvo klepetuša za krave. To nema nikakve veze sa nostalgijom supruge za evropskom domovinom: klepetuše su veoma praktične jer pastire mogu da probude i usred noći, ako neko na primjer pokušava da ukrade krave. „Ja sam jedini na Masisiju čije krave nose klepetuše“, ponosan je Kazole. Vjerovatno neće dugo biti tako: njegove komšije toliko su oduševljene tom idejom da sada svi žele da objese klepetuše i na svoje krave.
Sir samo za bogate
Proizvodnju sira su u Demokratsku Republiku Kongo donijeli belgijski monasi. Oni su u početku proizvodili gaudu samo za sebe, iz nostalgije za evropskom hranom. U međuvremenu, i domaće stanovništvo rado jede tu vrstu sira. To nam potvrđuje i Moize Lokenzi, stanovnik obližnjeg mjestašca Mušaki: „Ovdašnji ljudi voli sir. Onaj ko voli krave, mora da voli i sir. Ko voli mlijeko, voli i sir. To je život koji mi ovde vodimo. To je naša kultura.“
Doduše, tu kulturu ne može svako da priušti, naročito u gradovima. U obližnjem provincijskom središtu Gomi, kilogram mlade gaude košta, preračunato, oko tri evra, mali kolut od dva kilograma zrele gaude čak oko desetak. Pasi Mubalama objašnjava nam kako je to u tom gradu: „Sir je luksuzni proizvod koji samo poneko može sebi da priušti“. Ona ipak redovno kupuje pravu, afričku gaudu: „Taj sir je dodatak uz doručak. Ali naravno da siromašni ljudi, oni koji uopšte nemaju novca za bilo kakav doručak, to sebi ne mogu da priušte.“
Kupuje i švajcarski kuvar
Ipak, sir iz Masisija postao je poznat daleko van tog regiona. Tražen je i u prodavnicama u gotovo dvije hiljade kilometara udaljenom glavnom gradu Kinšasi, a redovno ga naručuju i vrhunski restorani u toj zemlji. Jedan od njih je i u Gomi, a vodi ga baš jedan Švajcarac, Peter Briderli. Naravno da on ima sasvim drugačije zahtjeve od sira nego tamošnje stanovništvo, pa tako i za Kazoleovu gaudu kaže da „nije loša“. Za njega je to samo solidan sir blagog ukusa: „Smatram da je šteta što nema drugih vrsta sireva intenzivnijeg ukusa“, smatra švajcarski kuvar iz Gome.
To bi želio i Aleks Kazole, ali to nije tako jednostavno. On upravo gradi malu hidroelektranu na potoku koji protiče kroz njegov pašnjak. Kad bude gotova, čitavog dana će biti struje. To u tom dijelu svijeta nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Tada će moći da ima i frižider koji je potreban da bi proširio ponudu. Sada proizvodi oko 1.500 kolutova gaude mjesečno, a otkriva nam svoje planove: „Želio bih da probam da proizvodim camembert, možda čak i maslac. Doduše, to naši ljudi ne koriste, ali bi kupovali stranci u Gomi. Vidjećemo da li ću uspjeti.“
A šta ako opet izbije rat? Kazolea to ne uzbuđuje previše. I dalje će da proizvodi sir, baš kao što je to radio i u prošlom ratu. I za isporuku će se snaći, baš kao i prošli put: za vrijeme rata lokalni motocikl-taksisti švercovali su sir preko fronta da građani Gome mogu da smiruju živce bar sa njegovom gaudom.
Izvor: Judit Raup, Goma, dw.de
