Nikad nije do kraja razjašnjeno zašto se Njegoš opredijelio da za svog nasljednika odredi neuglednog, prgavog, nazlobrzog i iskompleksiranog Danila – Zeka Stankovog Petrovića
Njegoševa predsmrtna želja i amanet da ga sahrane na Lovćenu u novopodignutoj kapelici, koju je posvetio svom slavnom stricu, ispunjena je tek 1855. godine, odnosno četiri godine poslije smrti kada je njegov nasljednik knjaz Danilo organizovao prenos njegovih kostiju sa Cetinja, gdje je bio sahranjen tri dana poslije smrti.
Zvanično i do danas važeće objašnjenje je da Njegošev amanet nije odmah ispunjen zbog strahovitog nevremena, olujne kiše koja je danima padala na Cetinju i mećave koja je vladala na Lovćenu. To, izgleda, ipak nije učinjeno prvenstveno zbog straha da bi Turci mogli oskrnaviti njegov grob tako što bi mu, iz osvete, odrubili glavu i odnijeli je u Carigrad sultanu na dar.
A zašto se ovaj neobični usamljenik i „pustinjak cetinjski“ opredijelio da vječno samuje na Lovćenu, postoji bezbroj objašnjenja i tumačenja. Jedno, koje ističe Savo Vukmanović, počiva na narodnom predanju, odnosno uvjerenju Njegoševih savremenika koji su se čudili zašto je njihov vladika izabrao Jezerski vrh, taj gromobitni greben na Lovćenu za svoje vječno počivalo: „Htio je sa ovog visa da posmatra cijelu Crnu Goru i da onaj dio srpskog naroda, koji nije uspio da oslobodi za života, svojim grobom podsjeća i bodri na oslobođenje…“
„Ovu je crkvu sagradio Vladika (podignuta je šest godina prije njegove smrti, prim.B.S) u toj nameri da on bude sahranjen u njoj, na ovoj visini, koja je najviša u Crnoj Gori i od koje se vidi ponajviše same srbske zemlje i sinje more“ – zapisao je Milorad Medaković.
„Ja hoću da me sahranite u onu crkvu na Lovćenu – rekao je Njegoš glavarima na samrtnoj uri. – To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate božju vjeru da ćete tako učinit kako ja hoću, onda ću vas ostaviti pod prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vam na dušu…“
Trećeg dana po smrti, Njegoš je u prisustvu ogromne mase žalbenika i više od sto sveštenika, sahranjen na Cetinju, u grob svog slavnog strica Svetog Petra, jer veliko nevrijeme i mećava nijesu dopustili da se Lovćen ni vidi a kamoli da se ispuni Njegoševa predsmrtna želja i on sahrani u novosagrađenoj crkvi na lovćenskom nebotiku. Odmah poslije sahrane, pred okupljenim glavarima i plemenskim prvacima pročitan je Njegošev testamenat. Vuk Popović kaže da je Đorđije Petrović odmah ustao i poljubio u ruku Njegoševog brata Pera, čestitajući mu gospodarstvo i da su potom to isto učinili i svi ostali koji su prisustvovali tom činu:
„Testamenat je bio po volji svakom – piše Popović. – Samo je jedna odluka vladičin, da dobit na sto hiljada f(orinti) što su u Beču, ima se davati ocu, materi i dvjema udatim sestrama dok su živi, ne bijaše mnogijem mila, govoreći: ‘Ono nije njegovo, nego naše’, kao i za Zeka što je rekao da bude namjesto njega, ne bi im po ćudi, i rekoše: ‘Nećemo Zeka, božja ti vjera, e nema se šta viđet pred kraljevima.’ “
Pokazaće se, međutim, da će prestolonaslednik Danilo Stankov Petrović, kojeg je u testamentu i „potonjoj volji“ Njegoš odredio za nasljednika, „kepeculjak Stanka krtolaša“, „Zeko mali“, „Zeko maniti“, „ubogi“, „ćosavi“, „prvi crnogorski vladar bez brkova“, ispoljiti mnogo više odlučnosti, smjelosti i vještine da osvoji vlast i pravo na vladarku stolicu, koje mu je ostavio Njegoš, nego što su njegovi protivnici vjerovali da je ima. On je mirno sačekao da se obznani sadržaj Njegoševih testamenata pohranjenih u Beču i Petrogradu i sa „vjetrom u leđa“, podrškom tada najmoćnijih sila u Evropi, banuo na Cetinja. Tu je kao granu s puta uklonio Pera Tomovog sa Njegoševe stolice, a svi oni koji su malo prije toga svesrdo ljubili ruku i potpisima garantovali da podržavaju Pera za gospodara, za tili čast su okrenuli ćurak i podanički podržali Zeka kao novog gospodara:
„Što nijesu za Zeka, narečenog Danila, sina Stanka Petrovića, svi ponešeni da im bude vladika, i u ovome imaju neki razlog – obajšnjava i dopunjuje Vuk Popović – jer oni ne gledaju toliko da im bude gospodar naučen koliko dobar i viđen. Ovi je Zeko pametan, ali je malen i papren, i niko ne bi rekao da je Crnogorac…“
Ispostavilo se da je ta „paprenost“ prvog crnogorskog vladara iz dinastije Petrović koji nije obukao vladičansku mantiju i stavio kamilavku na glavu, bila jača i moćnija od ugleda i podrške koju je Njegošev brat Pero, tada nesumnjivo najbogatiji Crnogorac, stekao novcem i bogatstvom stečenim pod zaštitom i uz naklonost brata-gospodara. Crnogorski glavari su očigledno znali da se „otrov pakuje u male bočice“, shvatili da se novi gospodar, koji im je poslije Njegoša svakako izgledao još manji, jadniji i neugledniji nego što je stvarno bio, nimalo ne šali, i sasvim dobro su razumjeli prijetnju koju im je uputio sjedajući na presto:
„Vidite li kolišnji sam mali, ali ako me ne uzaslušaste, biću vam veći od Lovćena: ako mi ne date dobrom da se proslavim, ja ću gledati da se proslavim zlom!“
Nije ih prevario, zaista se „proslavio“ zlom i okrutnom vladavinom, nemilosrđem koje su naročito osjetili Kuči, Bjelopavlići, Piperi, Crmničani, pa i druga nepokorna brđanska plemena, ali i njegovi najbliži saradnici i rođaci. Apsolutizam, tiranija i samovlašće u kojem nije prezao ni od ličnih uvreda i sramoćenja protivnika, knjaza Danila su konačno i glave stajali – vladao je samo osam godina i pao kao žrtva atentata u Kotoru, žrtva lične osvete Todora Kadića, a do danas je ostala nedoumica zašto se Njegoš, kad je birao nasljednika, opredijelio baš za njega – da li upravo stoga što je znao da je „papren“ i da Crnogorcima treba takav vladar – što je i sam Njegoš počesto ispoljavao „paprenost“ i nemilosrđe pri kažnjavanju protivnika i neposlušnika?
A koliko je vjerovao da je Zeko pravi izbor, da će ga dostojno zamijeniti na vladarskoj stolici govori i to što je u nekoj prilici pred smrt rekao za njega da će ga „ako ostane ovakav kakav je čuti cijela Evropa…“
Njegoš Lovćenu
A šta je Njegoš mislio o Lovćenu, zašto se opredijelio da baš tu vjekuje, možda je najbolje iskazao u svojevrsnoj odi koju je ispjevao ovoj planini:
Ponosita lovćenska planino,
glava ti se nad oblacim’ visi,
te pod sobom ponosito smatraš
sva čudesa prirodom stvorena…
Udar groma hiljadni vjekova
u njedra si svoja sasipao
ka đevojka darovne jabuke.
Ti odbijaš svakog stvora društvo
što ne sliči orlu al’ kurjaku…“
Ošišali se od tuge
Vuk Popović tvrdi da je na Njegoševu sahranu, uprkos velikom nevremenu, došlo oko četiri stotine biranih plemenika iz crnogorskih brda. Oni su, kako je zapisao Popović, dolazeći cetinjskim poljem k Manastiru iz glasa lelekali:
„Kuku nama, kruno naša!
Lele nama za vijeka!
Naš je svijet poginuo!
Sunce nam je potamjelo!
Krila su nam salomljena!“
A pripadnici bratstva Erakovića, iz kojeg je izrasla loza Petrovića, osim što su na sahranu došli u crnini, svi do jednog su se, kako piše Popović, u znak goleme žalosti – ošišali. U to vrijeme je u Crnoj Gori postojao običaj da djevojke i mlade nevjeste u žalosti za bratom, djeverom ili kakvim drugim bliskim rođakom i prijateljem, otkidaju pletenice kao najljepši ukras i simbol ženske ljepote, a isto tako bio je običaj da i muškarci i žene grebu lice u znak žalost. Vuk Popović veli da su se tih dana trodnevne žalosti na Cetinju, gdje se po velikom nevremenu sjazilo oko četiri hiljade Crnogoraca, na svakom koraku mogli sresti oni na čijim su licima bili uočljivi krvavi tragovi nokata i svježe rane…
Budo Simonović
Sjutra: Nije bilo po volji Svevišnjeg
