U nagađanjima o uzrocima Njegoševe prerane smrti postoji i jedno predanje po kojem je on, navodno, umro od posljedica dvoboja sa nekim engleskim plemićem
Uprkos iscrpljenosti i veoma pogoršanom zdravlju, uprkos strahovitom nevremenu, Njegoš je dan-dva prije smrti uporno insistirao da krene na put, da ga nose u Kotor, nadajući se da će mu tamošnja blaga klima i toplina goditi i pomoći, a odustao je tek kad ga je zamolio ostarjeli otac Tomo. Sjutradan se njegovo stanje toliko pogoršalo da je i njemu, potpuno svjesnom i pribranom, bilo jasno da je to kraj:
„Kad ga je sveštenik pričestio – piše Ljuba Nenadović – skinuo je kapu s glave i jakim glasom rekao: ‘O veliki samostvoritelju! Pomozi jadnome no junačkome crnogorskom narodu; održi ga u slozi i viteškom poštenju!’ – Zatim ustene s velike stolice, pređe preko sobe i legne na postelju. Tu je neko vreme žmurio, kao da se odmarao. Svud oko njega bila je velika tišina. Još jedanput otvori oči, pogleda na glavare i na svoju rodbinu, pa izdahnu…“
Tog jutra i njegova majka Ivana je krenula s Njeguša put Cetinja da vidi teško bolesnog sina, ali ga nije zatekla živog. Dok je prilazila Biljardi, čula je ispred Manastira lelek i kukanje i shvatila da je ostala i bez drugog sina, da je Rade pozlijedio njenu neprebolnu ranu za sinom Jokom. Vuk Popović kaže da je u tom trenuku, mirno, bez suza i jauka, rekla:
„Nije mi umro, ne! On je meni živ!“
A kad ga je ugledala mrtvog na odru, dodala je:
„Kako mi te bog ukrasio, mimo ikog, slavo moja! Ah, lele! Fala da je bogu!“
Onda se okrenula prema sinu Peru i rekla mu:
„Nemoj mi se, Pero, zaklati, neka gleda majka tebe, nek se sestre s bratom kunu (u tom trenutku su bile žive obe Njegoševe sestre, Marija i Stana, prim.B.S), da nijesu bezbratnice!“
Do danas, inače, traju prepucavanja oko toga kako su se Njegoševi roditelji, posebno majka Ivana, ponijeli i šta su kazali nad glavom mrtvog sina-vladara. Po jednoj, najčešće citiranoj verziji, ona je najprije prekorila prisutne glavare zato što plaču za vladikom, jer „on se nije rodio ni za kukanje ni za plakanje“ već „za dobro imena našeg i srpskog“, a onda se obratila mrtvom sinu:
„Ja sam bila i sad sam najsrećnija majka kad mi je bog darivao tebe, moj vazda prelijepi sine, koji si bio najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Ja vaistinu božju, nikad neću za tobom zaplakati, jer kada bih to učinjela ja ne bih bila tvoja prava majka. Treba da plaču one majke koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja. Prosta ti, sine, materinska rana, prosto ti srpsko mlijeko. Slava bogu koji te je tako lijepog uzeo, barem će i on od tebe imati šta tamo da vidi…“
Sumnje u autentičnost ovih riječi, priče da one niiesu autorizovane, da ih nema u zapisima hroničara i svjedoka tih bolnih trenutaka pod Orlovim kršem, podstiču i šire, čini se, prvenstveno oni kojima „paraju uši“ sintagme „srpsko ime“, „srpsko mlijeko“, koji bi da na sve načine dokažu da Njegoš takoreći nikad nije ni spomenuo ni srpstvo ni srpsko ime.
Da sve nije preozbiljno i tužno, ovi „argumenti“ o neautentičnosti Marijinih riječi, lako bi se, naravno, mogli okrenuti na sprdnju: ako nije bilo magnetofona i specijalnih izvještača vičnih stenografiji, ako ojađena majka Marija nije napisala svoju „besjedu“, zašto makar poslije sahrane nije sjela sa hroničarima i u pero im izdiktirala šta je kazala nad mrtvim čelom dičnog sina da se buduća pokoljenja ne pogađaju i ne glože oko toga…
Naravno, sve ovo ima smisla koliko i sumnja i nadmudrivanje oko toga da li je Vuk Karadžić imao magnetofon i je li autentično zapisivao narodne umotvorine ili ih je, ipak malo dotjerivao po svome? Da li je i sam Njegoš, recimo, u svom „Ogledalu srpskom“ „pečatao“ izvorne narodne pjesme, onako kako ih je čuo, zapamtio i zapisao od guslara ili se i tu osjeća malo njegove ruke (bolji poznavaoci Njegoša i njegovog stvaralaštva, doduše, dosta uvjerljivo dokazuju da je makar nekoliko pjesama iz ove slavne antologije originalno njegovo „sočinenije“).
Bilo kako bilo, nesumnjivo je da je do nas kao predanje, s koljena na koljeno, onako kako se u narodu prenosilo i čuvalo od zaborava sve što je bilo vrijedno pamćenja, doprla viteška tugovanka majke Marije nad mrtvim Njegošem, koja se nipočem ne razlikuje i ne odskače od tužbalice bilo koje Crnogorke iz onog vremena čiji je sin pao za slobodu, odnosno život dao za dobro naroda i države.
I o samoj Njegoševoj bolesti i smrti bilo je svakojakih nagađanja, koja ni do danas nijesu prestala. Savo Vukmanović spominje neka koja su širili Njegoševi savremenici. Jedni su tvrdili da je Njegoš umro „od ijeda i srdžbe“ koje su mu pričinjavali Crnogorci žaleći se i pišući protiv njega ruskoj carskoj kući ( najžešća klevetnička pisma je, navodno, pisao neki „prota Špadijer“). Drugi su pričali da je umro od „sičije“ (sušica, tuberkuloza, prim.B.S), koju je donio odnekud iz svijeta pošto su svi njegovi bili zdravi i niko u njegovoj porodici nije umro od te bolesti. Konačno, kako piše Vukmanović, najviše je bilo onih koji su smatrali da je Njegoš umro od tuge za izgubljenim ostrvima Vranjinom i Lesendrom u Skadarskom jezeru, koja su mu Turci preoteli (u Crnoj Gori i danas živi izreka: „Izgore ka’ vladika za Lesendrom“).
Zanimljivo je i tumačenje uzroka Njegoševe smrti koje je dao engleski putopisac Vilkinson ( Crnu Goru je posjetio 1844. godine, u zenitu Njegoševe vladavine). On, oslanjajući se najvjerovatnije opet na neko narodno predanje, tvrdi da je Njegoš umro od posljedica nekog dvoboja. Navodno, mladi crnogorski vladika je, prilikom nekog tajnog putovanja u Carigrad (po toj priči pratio ga je Piper Radovan Mrčarica), tobož došao u sukob sa nekim engleskim oficirom i plemićem, koji se završio dvobojom s mačevima. Englez je pao mrtav, a Njegoš je zadobio tešku ranu na desnoj strani grudnog koša, što će, bajagi, kasnije dovesti do zapaljenja jetre i smrti (ova „priča“ postoji i u epskoj narodnoj pjesmi „Vladika Rade i Arapin“, s tim što Njegošev protivnik u toj pjesmi nije bio engleski oficir nego Arapin i što se sve, tobož, odigralo na Krfu).
Sebi za spomen
Te 1851. godine, dok je u Beču pokušavao naći lijeka, Njegoš se 16. maja, u kući Vuka Karadžića, sreo sa Milicom Stojadinović – Srpkinjom, mladom dvadesetjednogodišnjom pjesnikinjom. Iznenađen i zadivljen njenom ljepotom, mladi vladika je za trenutak zaboravio na svoju bolest i otvoreno joj kazao:
– I ja sam pjesnik kao i ti, i da nijesam duhovnik, eto Crnoj Gori knjeginje!
Oduševljenje i simpatije su očigledno bile obostrane jer je i Milica čim se vratila kući iz te neobične posjete napisala pjesmu „Sebi za spomen“ u kojoj ne krije osjećanja i oduševljenje crnogorskim gospodarom, ali ni sjetu i beskrajnu tugu što će, kako je bolno predosjećala, to „sunce“ „bit’ skoro za noći bregom“:
„U mladom oku večera zraci,
u duši k svom rodu plamena znaci,
to jedno s drugim, ah, još i sada
ne mogu da se trgnem od jada.
Spram tužnog zraka tvoga večera,
Ori se, pjevče, sad moja pjesma,
Da će na tvoje to skoro zbogom!
Srbstvo plakati gorko za tobom.“
Duhovna imperija
Po mišljenju profesora Slobodana Tomovića Njegoš je najveća vrijednost, ono najekskluzivnije što Crna Gora može ponuditi svijetu:
– Crna Gora je mala i ja zaista ne znam sigurnijeg puta i boljeg načina da se ona predstavi i pročuje u svijetu nego preko Njegoša. Jer, Crna Gora je sa Njegošem duhovna imperija isto kao što su Englezi sa Šekspirom, Njemci sa Hegelom, Italijani sa Danteom, i da ne nabrajam dalje…
Budo Simonović
Sjutra: Lovćen kao potonja želja
