U jednoj od najljepših ljubavnih pjesama u literaturi, Njegoš je potvrdio da je on, ipak, prije i iznad svega bio pjesnik i čovjek koji je volio život i sve ono lijepo što on donosi i pruža
Njegoš je, koliko se zna, napisao osamdesetak, što lirskih što epskih pjesama. Većinu ih je objavio još za života. Dvije zbirčice – „Pustinjak cetinjski“ i „Lijek jarosti turske“ već 1834. godine u svojoj novoosnovanoj štampariji na Cetinju, koju je prethodne godine donio iz Rusije, neke potom i u almanahu „Grlica“ koji je takođe štampan u cetinjskoj štampariji, dok mu je neke deseteračke tvorevine štampao Sima Milutinović Sarajlija u svojoj zbirci epskih narodnih pjesama pod naslovom „Pjevanija crnogorska i hercegovačka“.
Njegoševe deseteračke pjesme „Kula Đurišića“ i „Čardak Aleksića“ štampane su u zasebnoj zbirci u Beču 1850. godine, a njegova glasovita antologija epskih narodnih pjesama „Ogledalo srpsko“( ukupno 61 pjesma u kojima su opjevani glavni crnogorski bojevi protiv Turaka od 1702. do Njegoševih dana, kao i srpski bojevi u doba Karađorđevog ustanka), u kojoj, kako se vjeruje, ima i nekoliko originalnih Njegoševih pjesama, prvi put je štampana u Beogradu 1845. godine.
U nevelikoj Njegoševoj pisanoj zaostavštini pronađena je i jedna neobjavljena pjesma koja nesumnjivo, kako to ističe i Njegošev lični sekretar Milorad Medaković, predstavlja njegovo najljepše lirsko ostvarenje, pjesma koja bi se, kako veli Medaković, „morala nazvati krunom njegovije pjesama“. Reč je o pjesmi „Noć skuplja vijeka“, bez pretjerivanja jednoj od najlepših ljubavnih pesama u književnosti južnoslovenskih naroda, pa i u literaturi uopšte.
O toj Njegoševoj „pesmi ljubavi“, još 1878. godine piše Rišnjanin Vuk Vrčević, desna ruka Vuka Karadžića u sakupljanju narodnih umotvorina, jedno vrijeme i lični sekretar crnogorskog knjaza Danila, a kasnije poznati diplomata i publicista. Pošto očigledno nije vidio originalni rukopis te pjesme, Vrčević piše da je u Njegoševoj zaostavštini najljepša „ona pod naslov ‘Jedna mjesečna noć’, koju je on kao pjesnik i mlad čovjek veselo proveo…“
A kad je i kako pjesma nastala otkriva Milorad Medaković, mladi, tada dvadesetjednogodišnji Njegošev lični sekretar. Ovaj znameniti srpski novinar i istoričar, Ličanin, rodom iz Zvonigrada, došao je na Cetinje 1844. i za četiri naredne, sigurno najplonije godine u Njegoševom stvaralaštvu, bio njegov lični sekretar i pratilac na putovanjima.
U knjizi „Petar Drtugi Petrović Njegoš“ objavljenoj 1882. godine, Medaković piše (a to će u svojim pomnim istraživanjima potvrditi i, kad su u pitanju Petar Prvi i Petar Drugi, neprevaziđeni autoritet Jevto Milović) da je Njegoš krajem ljeta 1945. godine neko vrijeme boravio na odmoru u Perastu. U susjedstvu kuće u kojoj je odsjeo crnogorski vladika i njegova skromna pratnja, živjela je, kako piše Medaković, jedna prelijepa djevojka koja se zagledala u lijepog, naočitog, tada tridesetdvogodišnjeg crnogorskog vladiku, i to je sasvim otvoreno i pokazivala.
Njegoš, kako veli Medaković, „ne preziraše te poglede“, pa je pod tim utiskom (da li i nakon nekog tajnog susreta pod okriljem noći sa tom ljepoticom?, prim. B.S) napisao i „pesmu ljubavi“.
Pjesmu pod naslovom „Jedna nepoznata pesma Njegoševa“ prvi put je objavio Pavle Popović početkom 1913. godine u „Bosanskoj vili“, a njen prepis je pronašao u Petrogradu u pisanoj zaostavštini Jegora Petroviča Kovaljevskog. Originalni tekst, odnosno Njegoševom rukom napisana pjesma pod naslovom „Noć sluplja vijeka“, nađena je, međutim, tek 1956. godine kada je ćerka kralja Nikole Petrovića, Ksenija, predala Istorijskom arhivu na Cetinju Njegoševu originalnu bilježnicu, koja je do tada čuvana u ostavštini posljednjeg vladara iz dinastije Petrović. U bilježnici, na posebnom papiru, bila je i ova pjesma.
Ta prekrasna vizija zvjezdane i mjesečne ljetnje noći na obali mora, začinjena čarima i ljepotom žene, njenim odsjajem u očima mladog čovjeka, svim onim što u takvoj noći može donijeti mladost i taj „susret najlepši na svetu“, susret dvoje mladih zaljubljenih, sročena je u 64 šesnaesteračka stiha.
Počinje nenadmašnim uvodnim opisom noći u kojoj će se odigrati ta nezaboravna „drama“ kad je i jednom duhovniku krasota žene „razvijala umne sile“:
„Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njim kaplje rojevima zažižu se rojene vode;
na grm slavuj usamljeni armoničnu pjesmu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim…“
U pjesnikovom zanosu, u trenutku njegove najveće uzbuđenosti ljepotama te noći, pojavljuje se ona:
„Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
Zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!“
========================================
…crna kosa na valove, niz rajske se igra grudi…
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
No planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima…“
Očaran iznenadnom ljepotom žene, pjesnik klikće da pred tom ljepotom „druge sreće malo važe“ i da bi za nju dao sve slave:
„Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
Još se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
Tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!“
Pjesma „Noć skuplja vijeka“ – u to nema nikakve sumnje – predstavlja potpuno drugačiju pjesničku tvorevinu u odnosu na sve ostalo što je Njegoš napisao, lirsku bravuru koja potvrđuje da je on ipak prije i iznad svega bio pjesnik i čovjek koji je volio život i sve ono lijepo što on donosi i pruža.
Njegoš o ženi
U pismu jednom od svojih ljekara, dr Petru Marinkoviću, upućenom petnaest mjeseci prije smrti, Njegoš se žali kako je imao „hiljadu sovjetnika“ otkad se razbolio:
„Neki su me sovjetovali da ništa ne mislim. Kako će čovjek živjeti a ne misliti? Neki su me sovjetovali da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa smrtnoga odra da oči ne baci na krasno stvorenije…“
Spaljena pisma?
Knjaz Nikola je zapisao da je Njegoš pred samu smrt naredio da se spale „tri džačića neke njegove hartije“. On nije detaljisao o kakvim se hartijama radilo, šta je to Njegoš sa samrtnog odra tražio da se uništi i ukloni, pa je do danas ostala sumnja da je u pitanju bila njegova lična, intimna prepiska, u kojoj je bilo i ljubavnih pisama.
I Ivo Andrić u jednom od više svojih tekstova o Njegošu, očigledno se oslanjajući na ovaj zapis kralja Nikole, ali i na jedno do danas živo predanje, piše o toj epizodi iz Njegoševe biografije:
„Jedan svoj pokušaj ljubavne poezije Njegoš je spalio sam. Uzalud je neko iz njegove okoline tražio da mu da tu pesmu da je prepiše. Njegoš je odbio sa rečima: ‘A kako bi to izgledalo: Vladika pa piše pjesme o ljubavi. Ne dam!’ “
Budo Simonović
Sjutra: Bolje dva velikana nego jedan
