Tijelo starog vladike još se nije bilo ni ohladilo, a guvernadur Vukola Radonjić se energično usprotivio njegovoj potonjoj volji da ga na prestolu zamijeni sinovac Rade
Presudan uticaj na Njegoševo obrazovanje imao je dolazak Sime Milutinovića Sarajlije u Crnu Goru – smatra teolog i filozof, profesor dr Slobodan Tomović, jedan od najpoznatijih živih njegošologa, autor više knjiga i nebrojenih studija i eseja o posljednjem duhovnom vladaru Crne Gore i nenadmašnom pjesniku i misliocu.
– Poput Vuka Karadžića – kaže Tomović – Sima Milutinović je doputovao u Crnu Goru s namjerom da prikuplja i proučava narodne pjesme. Na Cetinju se zadržao od 1827. sve do kraja marta 1831. godine. Petar Prvi mu je povjerio vaspitanje sinovca Radivoja – Rada Petrovića. Nemirna duha, širokog obrazovanja i pjesnik po biću, Milutinović je kod budućeg crnogorskog gospodara probudio snažno interesovanje za poeziju. Dao mu je osnovne pojmove iz mitologije i narodnog stvaralaštva i usadio kod njega ljubav za filozofiju. Njegoš mu se odužio posvetom Luče mikrokozma i divnom lirskom pjesmom Sprovod prahu S.Milutinovića.
„U to doba jedan stran, neobičan čovjek, banu na Cetinje – opisuje Ljuba Nenadović dolazak Sime Milutinovića – Sarajlije u crnogorsku prestonicu. – Po dugačkom kaputu opasao se hercegovačkim pojasom da mu ne reknu Crnogorci: ide raspojas kao Lacmanin; povrh širokih pantalona skopčao dokolenice da ne reknu: gaće mu se po zemlji vuku; za pojas zadenuo mali nož da mu ne reknu: ide kao ženetina (bez oružja). Od Kotora do Cetinja, koga je god Crnogorca putem sreo, sklopio mu je ruke oko vrata i poljubio ga u čelo. Crnogorci se osvrtali za njim i među sobom govorili: ‘Ovakav čovjek još nigda nije dolazio u naše planine!’ – Kad je došao na Cetinje, sveti vladika ga zagrlio i rekao: ‘Blago meni!’ – Glavari crnogorski skupili se oko njega i željno slušaju njegov govor, a on bez prekida priča. Svaka njegova reč vrlo ih zanima. Zbori čisto crnogorski, a nije Crnogorac; pita po imenu za crnogorske junake i vojvode kao za svoje stare poznanike, a nije ih nigda vidio; pominje crnogorske bojeve, kao da ih je svojim očima gledao…“
A kad je stari vladika prizvao svog sinovca Rada i predstavio ga čudnom, ali već slavnom pjesniku „Srbijanke“, „romantičarski razbarušenom Čubru Čojkoviću“, Sima Milutinović je, kako piše Ljuba Nenadović, skočio na noge, zagrlio i poljubio u čelo svog budućeg učenika i uskliknuo:
„Ovo će biti crnogorski Ahiles i Orfej!“
U nizu državničkih problema i nevolja sa kojima se sučio mladi naslednik Petra Prvog na prestolu države koja je tada imala oko 120.000 stanovnika, države koja je bila trn u oku i primamljiv zalogaj za žvale osvajačkih ala, prije svega Turske i Austrije, koje su zijevale na ovaj slobodni krš i na sve načine nastojale da ga pokore i nametnu mu svoj uticaj, osvoje tu vazda važnu stratešku tačku na Balkanu, Njegoš se sučio i sa mnogim unutrašnjim prijetnjama i opasnostima, posebno kad je krenuo da uređuje državu na novim, evropskim državnim principima.
U tom vremenu kad je „na svakoju stranu“ stenjalo „zlo pod gorim kao dobro pod zlom“, Njegoš je takvim svojim namjerama u narodu izazvao nezadovoljstvo, naročito kad je krenuo da zavede porez – po nekim podacima na njega su čak i pucali u nekim plemenima kad je dolazio da ih urazumi i privoli na plaćanje poreza. Bilo kako bilo, on se, dakle, od početka sudarao sa otporima i nezadovoljstvom samovoljnih, zavađenih i podijeljenih crnogorskih plemena.
Od svih prijetnji sa kojima se suočio na samom početku vladavine svakako je najozbiljnija bila ona koja je dolazila od guvernadura Vukolaja – Vuka Radonjića. Guveranduri, neka vrsta državnih činovnika, koji su posredovali u sporovima između Crne Gore i Mletačke republike, spominju se još početkom 16. vijeka. Vremenom je to postala nasledna titula, a guvernadurstvo je izraslo u svojevrsnu svetovnu vlast u Crnoj Gori. Guvernadur je postao druga, najuticajnija ličnost poslije vladike, pogotovu kad je ta titula polovinom osamnaestog vijeka dospjela u bratstvo Radonjića sa Njeguša, poslije Petrovića najbogatiju i najuticajniju porodicu u tadašnjoj Crnoj Gori.
Moć i uticaj guvernadura u Crnoj Gori je djelimično počela da slabi dolaskom Petra Prvog Petrovića Njegoša na presto, pogotovu nakon njegovih sjajnih pobjeda nad Turcima na Martinićima i Krusima 1796. godine i naročito nakon Zakonika koji je donio dvije godine kasnije i kojim je sasvim utvrdio duhovnu, mitropolitsku vlast kao vrhovnu.
Ipak, u rukama guvernadura je i dalje ostao jedan od dva državna pečata i nijedna odluka od opštedržavnog interesa nije mogla da se donese ako na njoj nije bio i pečat guvernadura. Uz to, između guvernadura i mitropolita je stalno tinjalo neslaganje oko spoljnopolitičkih oslonaca i uzdanica Crne Gore. Naspram Petrovića, koji su se smjenjivali na vladičanskom tronu i koji su se uvijek uzdali i oslanjali na „majku Rusiju“, guvernaduri su bili bliži Mlecima, a kasnije Austriji.
U tom pogledu je u jednom trenutku došlo do veoma oštrog sukoba između vladike Petra Prvog i guvernadura Vukolaja – Vuka Radonjića, dotle da ga je vladika 1818. godine lišio titule guvernadura. No, kako je ta titula bila nasledna, to nije bilo od velike koristi, tim prije što je guvernadur imao snažnu podršku i među pojedinim crnogorskim glavarima.
Odmah poslije smrti Petra Prvog, Vukolaj – Vuko Radonjić je zaumio da je to trenutak da preuzme vlast u Crnoj Gori, odnosno da mitropolitsku funkciju stavi u drugi plan. Već prvog dana, dok se namučeno tijelo starog vladike još nije bilo ni ohladilo, Radonjić se energično usprotivio njegovoj potonjoj volji i naumu glavara da njegovog sinovca Rada proglase novim gospodarom Crne Gore. Bagatelišući predsmrtnu želju starog vladike, on je osporavao Njegošu pravo na vladičansku stolicu, tvrdeći da ono pripada Đorđiju Savovom Petroviću, starijem sinovcu Svetog Petra. Koliko je u tome bio uporan najbolje kazuje to što nije povjerovao čak ni Đorđijevom ocu Savu koji je javno, pred glavarima, saopštio da se njegov sin odrekao te počasti.
Radonjić je potom na sve načine pokušao da za prekrajanje volje Petra Prvog pridobije naklonost Rusije, a kad mu to nije pošlo za rukom okrenuo se Austriji, starom i provjerenom protivniku Rusije, kojoj su uvijek beskajno bili odani svi crnogorski vladari. Zato se, nepun mjesec dana poslije smrti Petra Prvog, u blizini Kotora, tajno sastao sa austrijskim generalom Ticom, ali ni mlađani prestolonaslednik ispod Orlovog krša ni njegove pristalice nijesu sjedjeli skrštenih ruku.
Stasao u trinaestoj
Akademik Ljubomir Zuković, govoreći o Njegošu iz vremena kad je boravio u Herceg-Novom i školovao se kod Josifa Tropovića, ističe da je on, ikako je imao tek dvanaest-trinaest godina izgledao znatno zreliji od svojih vršnjaka:
„On je već tada, osobito u očima građanskih žena i djevojaka bio ‘lep i stasit i nekako prerano zreo, momak čitav’. Zbog toga su one ‘udešavale svoje kretanje tako da vide mitropolitova sinovca – ne gledajući ga’ .“
Ni u moru mosta, ni u kamenu mozga…
Opisujći te prve trenutke kad se na Njegoševe mlađane pleći svalilo preteško breme odgovornosti za sudbinu Crne Gore, Isidora Sekulić veli kako je on, kad se poslije zamonašenja našao sam u monaškoj keliji, zavapio:
– Sirota sam ja sad u ovom okolu od kamena… Kako ću, s kim ću? Ni na moru mosta, ni u kamenu mozga…“
Budo Simonović
Sjutra: Rob petrogradske ćudi
