Nema nikakve sumnje da se Petar Prvi Petrović Njegoš, možda i najznačajniji izdanak ove dinastičke loze kad je državotvornost Crne Gore u pitanju, nije slučajno opredijelio da za svog naslednika odredi sinovca Radivoja – Rada, srednjeg sina svog najmlađeg brata Toma Markova Petrovića.
Odavno je potpuno jasno da je ovaj „vladar bez tamnice“, koji se u svojoj 46 godina dugoj vladavini mnogo više oslanjao i uzdao u krst nego u mač, u mudru riječ, molitvu i kletvu, nego u silu i bič zakona, osjetio da u vižljastom sinovcu rođenom i podignutom u sjenci gorostasnog Lovćena, bistrookom njeguškom čobančetu, kojemu je prvi vidik i prva velika tajna bilo zvjezdano nebo nad ovom planinom, kome je puška bila prva igračka a gusle prva razonoda i uspavanka, tinja iskra umnosti, duh dostojan i moćan da uprti preteško vladarsko breme; da stane i ostane na stoput okrvavljenom međašu i braniku tog podlovćenskog gnijezda slobode.
Ostarjeli vladika je to u nekoj prilici, znatno prije nego što je ozvaničio svoju namjeru da njemu ostavi presto i vladičansku mitru, i otvoreno kazao:
„Ovo dijete, ako uzživi, biće odličan junak i pametan čovjek…“
To potvrđuje i činjenica da je natprirodnu bistrinu Rada Tomova uočio i Englez ser Vilijam Barnet, glavni ljekar kraljevske mornarice, prilikom posjete Crnoj Gori i boravka na Cetinju i Njegušima. Ostalo je zapisano da je on, zadivljen inteligencijom i zrelošću dječaka, tražio od njegovih roditelja, Toma i Ivane, rođene Proroković, sestre glasovitog njeguškog kapetana Lazara Prorokovića, saglasnost da Rada povede u London na školovanje, ali se tome energično usprotivio njegov moćni i uticajni stric, koji je, po svoj prilici, već u tom trenutku znao koga želi za zamjenika na prestolu.
Taj trenutak kad je Petar Prvi saopštio svoju odluku sinovcu Radivoju – Radu Tomovom (što je, diktirajući „u pero“ Simi Milutinoviću – Sarajliji, docnije pritvrdio i u svom testamentu, preporučivši ga „bogu, ruskom caru i svemu narodu crnogorskom i brdskom“), Ljuba Nenadović, savremenik i veliki prijatelj Njegošev, ovako je opisao:
„Rade – reče stari vladika – blizu je pedeset godina kako upravljam Crnom Gorom, a osamdeset kako nosim ovo grešno tijelo po ovom svijetu. Ja sam sada putnik, kome svakog trenutka može doći zapovijest da se krene sa ove zemlje, a hoću bez brige da je ostavim; zato izabrao sam i namijenio tebe za mog nasljednika. Treba da sjediš na Cetinju i da se knjizi učiš. Neka bog blagoslovi tebe i svakog Crnogorca i neka nam umnoži svaku dobru rabotu! – Zatim stari vladika zagrli i poljubi svoga sinovca. Dve suze, može biti poslednje, zatreptale su kao kaplje rose u njegovim očima. Jedna je suza bila radosti, a druga žalosti. Radovao se što je u svojoj kući našao podmladak na kome će bez brige ostaviti Crnu Goru, kome će pri smrti s pouzdanjem moći predati krunu Ivanovu (odnosi se na Ivana Crnojevića, prim. B.S) i žezal patrijarhov, koji će braniti i čuvati nezavisnost crkve i države; a teško mu je bilo što svog najboljeg i najdičnijeg plemenika otkida od sveta i od veselja, što ga dovodi među hladne manastirske zidove, što osuđuje njegovu lepotu i mladost na samoću, a samoća je tamnica. Znao je dobro kako mu malo daje za ono što mu oduzima“ – zaključuje Nenadović.
A kad je na Lučindan, 18. oktobra 1830. godine, stari vladika, kojeg je narod još za života proglasio svecem (zvanično je, inače, kanonizovan četiri godine poslije smrti), zanavijek sklopio oči i umorne ruke, na skupu na guvnu ispred Cetinjskog manastira je obznanjena njegova potonja volja i odluka da za svog naslednika odredi Rada Tomova, što je odmah prihvatila i blagoslovila i skupština crnogorskih i brdskih glavara.
„Od tog trenutka – veli Ivo Andrić u svom čuvenom eseju o Njegošu pod naslovom „Tragični junak kosovske misli“ – u tom premladom knezu koji će se ubrzo pokazati kao bogodan pesnik i uman vladalac, odigraće se niz tragičnih sukoba koji će ogorčiti i prekratiti njegov život, ali izoštriti njegovu misao i podići njegov duh do visina do kojih se izdižu samo najviši i najbolji duhovi sveta.“
Sedamnaestogodišnjeg naslednika cetinjskog trona odmah je zamonašio iguman Ostroškog manastira, arhimandrit Josif Pavićević. Rade Tomov je dobio monaško ime Petar Drugi Petrović Njegoš po njegovom slavnom stricu, „da, kako veli akademik Ljubomir Zuković, u upravljanju narodom ide njegovim stopama, i da, barem imenom dok se i djelom ne potvrdi, podsjeća podanike na onoga koga su svi beskrajno poštovali, a mnogi, još dok je bio živ, smatrali svetim“.
Njegoš je već u februaru 1831. godine rukopoložen za jerođakona i jereja i proizveden u arhimandrtita. Učinio je to prizrenski vladika Hadži-Zaharije Antonija u maloj Uspenskoj crkvici na ostrvu Kom u Skadarskom jezeru ( sam Njegoš, u pismu upućenom Andriji Vučićeviću odmah pošto je proizveden u arhimandrita, veli da je „po prinuždeniju glavarah i naroda bio proizveden za arhimandrita 31-og januara 1831, i pređeli su mi ime s Rada na Petra“).
Njegoša, koji je, kako tvrdi Vuk Vrčević, došao u Cetinjski manastir sa nepunih dvanaest godina – 1825, osnovnoj pismenosti su naučili kaluđeri Cetinjskog manastira, ali je on, kako veli Ljuba Nenadović „za kratko vreme znao onoliko koliko su znali i oni koji su ga učili“.
– Za godinu dana Rade je naučio savršeno u sve crkvene knjige bez pogreške čitati i pisati, koliko se može za godinu dana od nenaučena naučiti – kaže Vuk Vrčević.
Jasno je, naravno, da je ogromnog uticaja na njega od ranog djetinjstva imao njegov veliki stric, a potom i kaluđer Josif Tropović iz manastira Savine kod Herceg-Novog, gdje je, po nekim podacima, Njegoš proveo gotovo dvije godine (Vuk Vrčević smatra da Njegoš nije bog zna šta naučio od Tropovića, tačnije „kako je slušao, onako je i naučio, i može se reći sakat – u pjevanju kao i u bogoslovskoj nauci – do smrti ostao“).
Zamonašenje
Znamenita Isidora Sekulić je u knjizi „Njegošu, knjiga duboke odanosti“, analizirajući jednu staru graviru, opisala tu, kako kaže, „svečanu i jezivu“ scenu proglašenja Njegoša za naslednika i njegovog zamonašenja. Na guvnu ispred manastira, nad otvorenim sandukom u kojem je tijelo Petra Prvog Petrovića Njegoša ukrštene su duge puške crnogorskih plemenskih prvaka, koji se s kapama u rukama zaklinju da će do Đurđevdana mirovati puške i noževi, da neće biti krvnih osveta:
– A pred lešom i ukrštenim puškama – piše Isidora Sekulić – stoji drugi simbol: ostvarena mitropolitova poslednja volja, zamonašeni rade Petrović, za glavu i kamilavku viši od najviših gorštaka, krut i leden; ne gleda u onog daleko manjeg gorštaka ispred sebe, igumana Komskog manastira koji ga je obukao; ne gleda u krst u ruci igumanovoj, nego nekuda u daljinu, i tako polaže zakletvu na vernost crkvi, narodu i crnogorskome obrazu. A oko guvna stoje plemenski predstavnici svake vrste, uglavnom junaci i soj…
Vjenčasmo li vraga za đavola…?
Njeguši su, piše Isidora Sekulić, ovako tolkovali Njegoševo zamonašenje i sedanje na presto crnogorski:
– Pravo zboraše vladika sveti da u Radu mnogo spi.
– Vala i spi. Pa će se sada, u dobri čas, i probuditi…
– Znasmo i čujasmo svi za Rada da je velja pamet i da će narodu navaljati! Pa se opet i bojim: žilav je u pamet i – da ne vjenčasmo danas vraga za đavola, vlast za velju pamet i silu…?
Budo Simonović
Sjutra: Crnogorski Ahiles i Orfej
