Sukob između ideala i stvarnosti – ludilo kao odnos prema svijetu. ,,Ko je god Don Kihota čitao znam da ga dobro poznaje, a ko ga nije čitao – neka se stidi”, Jovan Sterija Popović
Najprevođenija knjiga u svijetu poslije Biblije, kamen temeljac zapadnoevropske književnosti, remek djelo španskog pisca Migela Servantesa i najčešće pominjani književni lik, asocijacija za nepopravljivi idealizam, negodovanje na nepravdu i povođenje za vrlinom – Don Kihot.
Servantes, čija je namjera bila srušiti ,,zlo podignutu pozornicu knjiga o vitezovima” i tako stati na put romanima čija je umjetnička vrijednost bila mala, a popularnost velika, nije ni slutio da usvajanjem parodijskog postupka stvara viteza tužnog lika – najpopularnijeg ikada. Stvaralac prvog modernog romana i ,,otac” karnevalskog para, Don Kihota i Sanča Panse, umro je u siromaštvu 23. aprila, što se slavi kao svjetski Dan knjige. Pokopan je u ženskom manastiru, a gdje mu je grob – zaboravilo se, jer nije bio označen.
,,Čovjek ne može dugo da raspravlja o sumanutosti Don Kihota, a da se ne postidi. Kao što ne bi mogao da raspravlja o samoživosti Sanča Panse ili o smiješnoj iluzornosti Dulsinejine ljepote. O likovima koji tako široko obuhvataju čovjeka svoga vremena treba govoriti s pijetetom. Ispod viteškog oklopa Don Kihotova kuca široko ljudsko srce, kroz njegove halucinacije ukršta se splet najrazličitijih ljudskih osobina”, kaže teoretičar književnosti, Ivo Tartalja.
Don Kihot i Sanča Pansa dopunjuju jedan drugog, kao idealizam i prakticizam, nerazdvojni i udruženi u cilju koji je u isto vrijeme plemenit i manit, izloženi podsmijehu ljudi oni zapravo iznose mane i gluposti društva koje ne podnosi individualizam. Kod čitaoca u početku pobuđuju smijeh, zatim sažaljenje, a onda njegovu najveću simpatiju, jer Don Kihot je primjer idealiste u vječnoj borbi sa vjetrenjačama i u pokušaju da zaštiti slabe i kazni nepravdu. Don Kihot stvarnost prilagođava sebi, a svaki raskorak koji drugi vide kao ludilo – on objašnjava činima čarobnjaka.
Don Kihot je duboko ubijeđen da je postao vitez lutalica, ali postoji ogroman raskorak između onoga kako on vidi sebe i kako ga vide drugi. Odatle bezbrojne situacije u kojima se oštro sukobljava sa nemilosrdnom stvarnošću, ali bez obzira na to što uvijek izvlači deblji kraj on ne odstupa od sopstvenog viđenja svoje ličnosti. Zanemoćao od teških batina, sa nepokolebljivim uvjerenjem on kaže: ‘Ja znam ko sam’. Njegova lična istina je jedina koju priznaje, u koju vjeruje i za koju se bori.
Idealista i borac za sopstveni način pogleda na svijet bio je poražen od onih koji su ga proglasili ludakom, neprilagođenim i smiješnim. Suprotstavili su se Don Kihot i Sanča Pansa svijetu ,,normalnih” sa nevjerovatnim optimizmom i upornošću, vođeni različitim, ali podjednako nevjerovatnim ciljevima, ali su ,,normalni”, kako to obično biva i danas kada se masa sukobi sa individualcem koji im ne liči, bili uporni u misiji da ga ,,unormale” i učine sebi sličnim.
Vječni sanjar, vitez tužnog lika, zaštitnik slabih i borac sa vjetrenjačama izgubio je bitku sa ,,normalnima” i umro ne ostvarivši svoju ideju o uspostavljanju viteštva, koja se svodi na ideju dobra, požrtvovanosti, beskrajne hrabrosti i dobrote. Trenutak kada Don Kihot vidi sebe kako ga vide drugi, natjeran da odustane od svoga sna – predstavlja njegov kraj.
Bojana Obradović
